Kremaljski činovnici pisaće zaljubljene čestitke (bilo da su iskrene ili nisu), svi koji hoće da signalizuju da su na nekoj „liniji“ – dijeliće slike moćnog Volođe koji jaše medvjeda ili upravlja borbenim avionom. Za sve što Rusija danas jeste – on je i simbol i centar moći, lice i tačka u koju su upereni svi pogledi i sva dejstva. Mora se priznati da Putin ima sposobnost da koncentriše neku posebnu pažnju slušalaca, makar i kada ga gledate iz perspektive osmog reda u velikom atrijumu Glavne zgrade Ermitaža (odakle smo imali priliku da ga slušamo i gledamo na Formu ujedinjenih kultura, u Petrogradu).
No nije to jedina pažnja koju taj čovjek na sebi nosi.
Mi zapravo i ne slutimo sa kojim bremenom na plećima svaki dan se budi V.V.Putin. Jer Rusija, neobuhvatna Rusija, to je svaka protivrječnost koju ljudska priroda može da zamisli. I zato niko ne zna njenu zagonetku – kako, kada je i sami Rusi ne poznaju, iako jesu ta zagonetka? I ko to još zna – to je zemlja protivrječnosti, zemlja koja ratuje a u čijim njedrima i dalje osjećaš nebeski mir, zemlja dobra i čistote u čijim ljudima se neprekidno bore onaj sveljudski angel i sveljudska zvijer bore neprestano (sjetite se samo onog „tajnog posjetioca“ oca Zosime iz Braće Karamazova ili „kalačnika Samsona“ iz Lavra). I ko bi to uopšte i kako mogao da podnese? Sve te slojeve i čuda – jer monarhista u nama očekuje povratak nečega bar nalik na Carstvo, dok istovremeno ideali socijalizma i dalje traže neko pravednije društvo – banditi i oligarhija iz devedesetih spremna je da izdrži sve samo da joj se ne oduzima nakupljeno blago a država traži da se resursi raspoređuju tako da svako može da osjeti da ga Otadžbina nije zaboravila. Kako da upravljaš narodom čija je lažna elita i dalje zaljubljena u Zapad i jedva čeka da se sve završi i da bude „kao prije“, dok se tek pojavljuje neko jezgro ljudi koji će čuvati Rusiju, svjesni njene snage i samobitnosti? Volođa je naslijedio zemlju koju su zauzeli kriminalci iz 1989-1994, u međuvremenu obučeni u skupa odijela i blindirane limuzime, ali i zemlju u čijem čovjeku paralelno žive komunista željan uravnilovke, kapitalista željan „društvenog uspona“ i svih blagodeti ovog svijeta i pravoslavni mužik ili najnježnija na svijetu ženska priroda, željna zalaska sunca nad rijekom i Carstva Božijeg.
Kako možeš da budeš nacionalni vođa onima koji žele da se zna da je Rusija – zemlja najprije ruskog naroda i lice koje će podjednako da svojim smatraju i sve etničke grupe koje nisu Rusi a koji žive u Rusiji? Kako se vlada tako da se oligarhija pretjerano ne pobuni a narod pretjerano ne ropće, šta da se učini da se zadrži i sovjetski i tradicionalni i pravoslavni moral u društvu u kome su moralne kočnice odavno popuštene i „prevaziđene“? Kako tehnološki ne biti prevaziđenim a ne postati društvo robota? Kako vratiti ili obnoviti moralni kod i podstaći na samoodricanje i žrtvu narod ako oni na vrhu nemaju djecu u rovu i ne smatraju da se državni moral tiče njih? Kako se upravlja zemljom u kojoj „pravoslavni oligarh“ i popadija-ombudsmen za dječija prava u sred mobilizacije oko tradicionalnih vrijednosti ostavljaju svoje supružnike i bahato se vjenčavaju, u sred rata, u sred unutrašnjeg kulturnog rata, u sred previranja apokaliptičnih razmjera za koje, opet, u Rusiji niko ne može sa sigurnošću da kaže – da li je danas apokaliptično vrijeme ili je možda za Rusiju svako vrijeme – apokaliptično vrijeme? Kako se upravlja tim čovjekom krajnosti i dvojstvenosti, kako se upravlja zemljom koja je šestina Zemlje i Nebom ispod Nebesa? Ne znam. To ziasta ne mogu da zamislim.
Zato: Daй Vam Bog vsego dobrogo, prežde vsego mudrosti i zdoroviя k Dnю roždeniя, Vladimir Vladimirovič.