Nasilje je postalo jezik današnjice. U nedostatku ljubavi, mržnjom se obraćamo jedni drugima. Saosjećajnost smo prezreli zbog egoizma. Prekršili smo Božiju zapovjest da ljubimo bližnjeg svoga. Čovjek čovjeku je postao tiranin i diktator. Hranimo se prezirom, strahom slabih, nemoćnih, ismijavanih. Lični kompleks autoprojektujemo na druge. Otuđeni čovjek je postao monstrum, bez emocije i kao takav maltretira druge. Vršnjačko nasilje je ogledalo pretužne sadašnjosti budućih ljudi lišenih ljubavi. Internet je osavremenio nasilje i učinio ga dostupnim svima. Uništena budućnosti novih generacija, degenerisanih moralnih i ljudskih načela. Društvene mreže su omasovile i brendirale omalovžavavanje, ismijavanje kao najniži vid kvazi humora.
„A koji sablazni jednoga od ovih malih koji vjeruju u mene, bolje bi mu bilo da se objesi kamen vodenički o vrat njegov, i da potone u dubinu morsku.“ Jevanđelje po Mateju 18. 6.
Podsmjeh jačeg nad slabim je postalo lice našeg vremena. Internet sadržaj vrvi od malodušnosti, prezira prema bližnjem. Trend, šer i lajk su postali vredni od života. Svijet djece se vrti oko internet izopačene stvarnosti, koji je kao džungla i koji monsturozno proždire one najslabije među nama. Desetine samoubistava najmlađih su posljedica lajka, lajk je postao vredni od života. Roditelji bez ljubavi su stvorili internet nasilnike koji vrše torturi nad slabim od sebe i tako svoje komplekse izazvane dekadentnim društvom liječe. Izopačeno društvo je počelo hiperprodukciju izopačenih ljudi, posebno djece.
Uništena porodica je preteča vršnjačkog nasilja. Nasilje proizvodi nasilje. Porodično nasilje proizvodi vršnjačko nasilje. Djeca gledaju ponašanje svojih roditelja i kopiraju ista zlodjela prema svojim vršnjacima. Gledanost rijaliti programa nije uzrok nego posljedica moralnog pada sadašnje porodice. Nasilje se propagira i kroz filmove, muziku, popularnu kulturu. Jezik nasilja kao da smo standarizovali i skoro normalizovali što je jasan pokazatelj stanja naših duša i malodušnosti vremena u kojem živimo. Živimo sada realnost manjak ljubavi, razumjevanja i vjere. Priča se o slobodama, ljubavi, pravdi i pravednosti, a svega ima sve manje. Floskule bez značaja i nedjelovanje obuzimaju nas kao ljude. Povremeno zgražavanje nad posljedicama nasilja obično bude posljedica fatalnih činova, ali nedjelovanje sistematsko i dalje ostaje kao vid saučesništa čitavog društva.
Svijet bez Boga, ljubavi i milosti je presurov. Društvo bez morala nije samo nepošteno nego je i destruktivno, Kad nema Boga u nama i ljubavi prema bližnjima sve nam je dozvoljeno. U porodicama i na mrežama se mora govoriti jezikom ljubavi, jezikom saosjećanja, jezikom brige za slabije. Djecu treba učiti viteštvu, a to je briga za slabije, briga za bližnje i empatija. Savremena civilizacija mora da odgovori na izazove sadašnjosti sistematski, a Gospod nam je dao recept kako se suprostaviti pošastima sadašnjosti:
“Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe” (Mt. 22, 39)
