Porodica treba da bude zbir svih vrlina, priprema za svijet i spoljni svijet. Ljubav zajedničarenja među najbližim. Trebamo da nosimo breme jedni drugih i tako ispunimo zavjet Hristov. Crkva je zajednica vjernih, kao što je i porodica mala crkva, zajednica saputnika. U vremenu odstupništva od Boga, odstupa se i od zajednice u svakom obliku. Porodica postaje nefukncionalna u društvu. Savremeno društvo je čovjekopoklono, okrenuto sebi i kao takvo egoistično stvara disfunkcionalno društvo, pa tako i nesrećne porodice. Ne mali broj problema današnjeg društva potiče upravo iz porodice. Sebično okrenute sebi mnoge porodice uskraćuju ljubav međusobno jedni drugima, stvarajući disharmoniju. Ljudi okrenuti sebi u svom životu ne žele napraviti mjesta za drugoga, bilo bližnjeg ili Boga. Danas je porodica u krizi, brak je u krizi jer vlada opšta kriza moralnih načela. Brak je zajednica dvoje različitih ljudi. Čovjek koji je sam sebi centar svijeta nema u svom životu mjesta za druge i tako osnova porodice brak savremeni biva u velikom procentu neuspješan.
Narcisoidan pojedinac ne trpi različitost, jedva trpi sebe. Ovakav stav je suprotan hrišćanstvu, jer različitosti treba voljeti, voljeti bližnjeg bez uslovljavanja. Voleti bližnjeg kao što Bog voli nas ili roditelj dijete sa svim manama i vrlinama. Sve to ljubav nadomjesti. Ljubav prema drugom savremeni čovjek je zamjenio samoljubljem. Volimo drugog onoliko koliko je on sličan nama. Razlike ne da volimo, nego ne tolerišemo. Ljubav gubi vrijednost. Potrošačko društvo trguje ljubavlju na uštrb upravo porodice kao osnovne ćelije društva. Nehrišćanska savremenost stvara nehrišćanske porodice koje ne mogu odoljeti iskušenjima savremenosti. Porodica jeste podvig vjerućujem čovjeku. Podvig riječ koja dolazi od staroslovenske riječi dvignuti, krenuti prema nekome, prema bližnjem. Ići u susret razlikama čuvajući jedinstvo. Porodica se čuva, čak i svaka životinja čuva svoj porod svoje nasleđe. Čovjek okrenut sebi ne da ne trpi drugačije nego se bori protiv svega što nije on pa i u sopstvenoj porodici. Nekada isčašenost pojedinaca dolazi do krajnje bezumnosti poput porodičnog nasilja. Nama ovaj teror manjka ljubavi nije nažalost stran i svako porodično nasilje jeste produkt Bogoborstva, krajnjeg pada grešnog čovjeka.
Savremena porodica kao i pojedinac želi da se upodobi svijetu, onom što je trenutno moderno, tražeći uzore za sebe u savremenom društvu. Nakaradni uzori stvaraju nakaradne posljedice. Tražeći uzore u spoljašnjosti, porodica gubi svoju hrišćansku formu, odstupa od Boga. Svaki pojedinac je sačinjen po liku Božijem, ali i svaka zajednica treba da se upodobljava liku Božijem, jer se samo tako stiče neprolaznost. Kao što je Crkva lijek od egoizma, tako je i porodica zasnovana na Jevanđelskim vrijednostima odskočna daska za život dobrih ljudi odlobođenih sebičnosti. Savremena kriza društva, kao i savremena kriza porodice se može riješiti prosto hristijanizacijom, ali ne formalnom nega suštinskom. Kada Hrista postavimo u centar porodice, onda porodica postaje krstolika spremna na iskušenja. Porodica tada postaje Nojeva barka koja zajedno i jedinstveno sa Hristom kao temeljem odloijeva svim nevoljama savremenih izazova.
