Nije moguće čak ni najtrezvenijim i najmudrijim analitički sagledati današnjicu. Događaji pretiču jedan drugi, vrtlog procesa se znatno ubrzao. Naše „smutnoje vremja“ postaje arena ideoloških, političkih i društvenih obračuna. Ćutati i posmatrati događaje znači biti statista i saučesnik u zločinima koji se odigravaju pred našim očima. Prihvatiti naš narod u svojoj različitosti ne znači prihvatiti moralno diskutabilne, ideološki suprotstavljene i različite stavove. Pozivati se na odgovornost kada riječi nemaju utemeljenje u djelima postaje utopijska fraza.
Kako je naš narod u jasnim socijalnim procesima, periodi tumbanja uvijek tresu temelje naroda. Naš narod sa svim razlikama je takav kakav jeste – mi nemamo drugi narod. I desni i lijevi, i politički korumpirani i diskreditovani, i etiketirani su opet naš narod, dio jedne šarolike cjeline. Pozivati na obračun bez odgovornosti je samo ciklični proces ponavljanja obrazaca. Svačija djela moraju biti vidljiva, jer nas Jevanđelje uči: „Nema ništa tajno što neće biti javno.“ Zašto bi mi insistirali na suprotnosti?
Možda su mi najteže stvari u vjeri bile kako to Gospod poziva da se molimo za neprijatelje. Zašto bih činio nekome dobro ko meni čini zlo? Zar to nije saučesništvo u zločinu nad drugima? Zašto je Hristos propovijedao lopovima i ženama sumnjivog morala? Ako smo Hristovi, kako to da činimo a da nas ne osude, kao što su onda fariseji osuđivali? Shvatio sam, ali tek kroz vrijeme, zašto je Jevanđelje vječna istina i zašto „nema ništa novo pod suncem“ – što je bilo tada, biva i danas. Kada pozovete na pokajanje i osudite nasilje, opet će neko zamjeriti.
Našem patrijarhu, koji je naš kao što je i naša Crkva, i naš narod koji jeste Crkva, jedni traže podršku, a drugi je odbijaju. Majka ne može da voli jednog sina više, a drugog manje, čak i ako je jedan loš. Ipak, koliko vape za glasom Crkve i koliko ga uvažavaju čak i oni koji su histerično anticrkveni, daje mi optimizam. Naša Crkva, koja nas je formirala kao narod, i dalje ostaje najvažnija institucija, čak i ako je sama u sebi šarolika.
Mlade nove generacije stasale su uprkos ateizaciji prošlosti i samosvjesne su onoga što jesu i šta ih definiše. U svakoj borbi, jedan broj njih ide pod Hristovim barjakom, bez računice, uz vapaj. Nositi krst u ovim vremenima znači biti razapet. Sofisticiranije – lako se lijepe etikete, lako se osuđuje i presuđuje. Rijetko ko vidi budućnost, vidi kakvo se tamno vrijeme propadanja i devalvacije morala nadvilo. Koliko je bitno razumjeti drugoga! Naravno, osnovno je zločin nazvati zločinom i tražiti osudu i odgovornost. Ali, kao što vidite, od toga ne bježi niko od pomenutih. Radikalizam i ishitreni postupci se ne mogu očekivati od nekoga ko razumije vjekovnu ulogu – ne samo vjekova koji su prošli, nego i onih koji dolaze.
Da bismo imali budućnost, svakako se moramo filtrirati. Postoje vrijednosti koje se ne smiju skrnaviti, ali i zloupotrebe koje se moraju izbjegavati. „Krst nositi vama je suđeno, strašne borbe s svojim i s tuđinom! Težak je v’jenac, al’ je voće slatko! Voskrsenja ne biva bez smrti.“ Samo ko ide za krstom, na tom krstu će se pokazati ko je vjera, a ko nevjera, ko je farisej, a u kome tinja pravedni gnjev.
Crkvi i patrijarhu zamjeriti promišljenost u smutnim vremenima znači ne poznavati evharistijsko zajedničarenje prošlosti i nadanje u budućnost. Bitno je sagledati sa srpskog stanovišta, nikako ne idealizovati naš narod niti ga posmatrati odvojeno. Mi nemamo drugi navod nego ono što nas je sačuvalo u burnoj prošlosti i ono što nam je nada u vaskrsenje – uz osudu grijeha. Niko do kraja ne može da shvati sva događanja, ali možemo da shvatimo koliko je teško jačati imuni sistem u borbi za bolji sistem, a ne napraviti autoimunu bolest.
Idealno je vrijeme za lične obračune, ali to je luksuz koji oduzima hrišćansko sagledavanje. Kada sam pokušao da sagledam našu nesreću i zlo koje nam se nadvilo, težio sam objektivnosti i racionalizmu oko emotivnih stvari.
Vjerujem da će i oklevetani imati pravo glasa, jer vapiju ne iz koristi nego iz pravdoljubivosti, već više ništa niti se očekuje niti je potrebno. Molim se mjesecima i godinama.
Bitno je vidjeti da ovo nije žargonsko „botovanje“ niti da postoje neki skriveni motivi. Ovo je jednostavno vapaj duše dok gledam „Nebesku liturgiju“ Svetog vladike Nikolaja kako se odigrava pred našim očima. A „Zakukaše Srbi u nevolji, al se Boga živog ne setiše, ni Boga, ni svojih greha.“ Svjatjejši je na tronu Svetog Save. Nosi krst patrijarha Germana i težinu nasljeđa patrijarha Pavla. Vjerujem da je istinski dostojan svoje pozicije. Gospod mu ne bi dao krst koji ne može da ponese. Njegovo nošenje krsta, koji će biti sve teži, treba da bude naša molitva, čak i ako se neki djelovi društva ne slažu sa njim.
Mnogi misle da, ako ga napadnu, postaju veći vjernici i da Bogu službu čine. Ne vide da bacaju kamen na nekoga ko nosi krst težak osamsto godina. Kalkulacije i odgovornost najstarije institucije su eshatološke, ne instant rješenja, niti populistički pristup, što je jako popularno danas. Naš narod je na ulici, naš narod je i protiv ulice. Naša Crkva su svi, i naš patrijarh je naš!
Nebojša Lazić, teolog
