Na trenutak ako se zaustavimo i pogledamo sebe i oko sebe, uočićemo da naizgled u jednom kolektivizmu – svi su pojedinci. Sve više se ljudi okreću sebi, sklanjaju od drugih, i kroz samosagledavanje definišu svoje određenje svijeta. Društvo kao takvo nastaje u zajednici. Dio individualizma se uklapa u zajednicu, odričemo se sebe, naših zahteva, naših prohteva zarad okruženja. Ljubav jeste djelatna stvar, Sveto Pismo nas uči da Bog iz ljubavi stvara čovjeka, da mi dalje svi nastajemo iz ljubavi. Jer ljubav koju dajemo, postaje otjelotvorenje naših unutrašnjih kretanja. Iz ljubavi nastaju najljepša djela arhitekture, poezije, proze, slikarstva, ali i odnosa prema Bogu. Apostol Pavle u poslanici Korinćanima naglašava da je ljubav iznad vjere i znanja, jer sve će nestati, samo ljubav ostaje. Današnji čovjek, svu ljubav koja je namjenjena drugima, usmerava samo prema sebi i za sebe. Zato je i očigledan problem nataliteta, jer čovjek samo iz ljubavi može da nastane.
„Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.“ (Mt. 22,39)
Čovjek koji umjesto ljubavi živi samoljublje, kakvo društvo može da gradi, ‘sem da razgrađuje postojeće norme. Nenormalnost postaje nova normalnost, a dekadencija postaje ideologija. Svaki čovjek kada mu se oduzme plemenitost, danas postaje baner za reklame, postaje sam sebi dovoljan, i umjesto mira koji nam pruža ljubav, nailazi na nemir. Počinjemo da saživljavamo anksiozno stanje duha kroz tijelo, jer sve ono što jeste duboko u nama skrivamo, a i to kao najljuće sirće počinje da nas nagriza. Psihosomatske promjene su jasne kada se pogleda opšta demografska slika društva. Nisu uzalud u Jevanđelju povezane dve ljubavi, ljubav prema Bogu i ljubav prema drugima. Kroz druge mi volimo Boga, kako sve manje volimo druge, očito sve manje i vjerujemo u Boga. Nedostatak ljubavi nije ništa drugo nego kolektivna apostasija čitavoga društva. Samodovoljni čovjek ima potrebu, da i dalje kao zavisnik, egoizmom zida sebe. Jasna dijagnoza našega vremena su društvene mreže.
„Strah leči vera, sebičnost ljubav, a žalost – nada“ Vladeta Jerotić
Nerealna samoprojekcija kako mi želimo da nas drugi vide, je lažno predstavljanje. Dijalog postaje obesmišljen, jer svako samo želi potvrdu svoga mišljenja. Takvo društvo jeste socijalno nefunkcionalno. Počiva na isključivosti i autoprojekciji. Frojd je tvrdio da sebične osobe nisu sposobne, ne samo da vole druge, nego ni da vole sebe. Naravno da postoji i drugi vid utopijske ljubavi, koja postaje samoprezir sebe. Nezdravo stanje u samoporicanju sebe, što je isto na neki način hula na Gospoda, jer mi ne postojimo sami od sebe, nego smo upravo plod, ne samo ljubavi Božije, nego i ljubavi našig roditelja, i svih naših bližnjih čiji su životi prožeti i utkani u nas. Svu tu ljubav odbaciti u samopreziru, jeste huljenje. Mi nismo nepovezane tačke u vremenu, već imamo svoje korenje u istoriji i put u budućnost.
Žrtva je Bogu duh skrušen; srce skrušeno i smireno Bog neće odbaciti (Ps. 50, 19)
Gordost jeste prvi grijeh, nešto što nam komplikuje život. Egocentrični individualizam nas čini u konačnici duboko nesrećnim. Odvajajući se od drugih, mi se suštinski odvajamo od sebe. Čovjek koji postoji samo zarad sebe i zbog sebe, gubi smisao i svoga postojanja. Samoopravdavanje nam postaje identičan put branjenja narcizma kao nove normalnosti, koja nam se suptilno možda i nametala. Kada otmete čovjeka od društva, od svojih bližnjih, vi imate samo proizvod, samo radnika. Roba koji robuje zarad sebe i koji zbog svojih narcističkih stavova ima potrebu da ih zadovolji. Čovjek bez Boga i bez bližnjih postaje oruđe, romantično komercijalizovano. Depresija postaje očigledna posledica neminovnog razočarenja u sebe i svoje ciljeve. Okrenuti se ka drugima, znači vratiti se sebe. Voljeti druge znači voljeti sebe, i u konačnici voljeti i Boga. Hristos nije stradao za sebe, stradao je za druge, i od drugih. Svaki čovjek ima potrebu da bude voljen, ali da bi bili voljeni – i mi moramo voljeti. Ljubav je jedina stvar koja se davanjem umnožava, i koja daje smisao postojanju. Biti individua u savremenom društvu, znači ne biti dosledan nametnutim narativima, nego vječnosti.
„Najveće od svih zla mnogim je ljudima usađeno u duše i za njega svako sebi smišlja opravdanje, mada tome nema nikakvog izgovora. To je ono što kažu kako je svaki čovek sebi po prirodi drag, i da je dobro što je tako. A, zapravo, obično je svakome uzrok svih grehova snažna ljubav prema sebi. Jer ono što voli slepo je za ono što voli, tako da pogrešno sudi o tome šta je pravedno, časno i dobro, smatrajući uvek da je njegovo istinito… zato valja bežati od svakoga čoveka koji sebe previše voli.“ (Platonovi Zakoni V).
