Vidovdan je vječni praznik našega naroda. Zahvaljujući Vidovdanu postojimo i oblikovani smo kao narod. Naša sudbina je zakopana u jednu grobnicu na Kosovu i Metohiji, kako Njegoš govori, ali ona, kao u svih vjerujućih, vaskrsava i upravo zato je vječna. Jevanđelje na djelu, mučeništvo čitavoga naroda postaju konac eshatološki vezan za vječno postojanje. Nikada ništa nije moglo da raskine tu odeždu mučenika. Svi narodi imaju svoju horizontalu postojanja, ali otkako smo zavjetni narod, mi imamo i našu vertikalu, to jest ukrštanje kroz krst na raskršću vječnosti. Naš narod, kada hoće da unizi, kaže da smo mitomani. Nije im zamjeriti, jer neka djela našega roda su zaista mitska, epska i ne mogu se spoznati iz perspektive običnosti. Samo par puta u istoriji desilo se da oba vladara poginu u bitci, svega tri ili četiri puta, i uvijek su vladari manjeg ranga od sultana Murata. Ustaljena praksa je bila da, ako se vojska povuče, da je poražena. Bajazatovo povlačenje je bilo znak da Carstvo Nebesko u nama nadilazi sve prolazne ideologije, filozofije i postaje naš kompas ka vječnom.
Zato Vidovdan nije jedanput rečeno, već vječno kazivanje. On nas iznova sabira oko temelja, kao što se sabiramo oko Hljeba Života. On je i molitva i opomena, i putokaz i svedočanstvo. Svako ko ga oslušne srcem, čuće više od zvona — čuće glas predaka, mučenika, svetitelja, koji ne viču osvetu, već čekaju da ih dostojno nasljeđujemo.
Jer nije Vidovdan samo prošlost, on je kriterijum za budućnost. Da se ne izgubimo u vrtlozima vremena, da ne zaboravimo da smo zavjetni narod — narod koji je prihvatio da živi u istini, ma koliko ga to koštalo. A košta nas. Plačemo u tišini, ginu nam grobovi, ruže se svetinje, ali mi ne prestajemo da stojimo na braniku nevidljivog, na braniku smisla.
Sveti knez Lazar nije izabrao smrt jer je bio slab, već jer je bio jači od prolaznosti. Njegov izbor je naša slika u ogledalu istorije. To je izbor naroda koji se ne odriče sebe ni pod tuđim mačem, ni pod svojom ravnodušnošću. Zato Vidovdan nije sjećanje na poraz, već pobjeda nad zaboravom, nad sramom, nad trgovinom dušom. Naša istorija počinje i završava se Vidovdanom. Taj zavjet dat Bogu znak je da naša riječ vrijedi — i za tu riječ smo polagali glave svoje. Sve što smo radili ovdje i sada, odjekivalo je u vječnosti. Mučeništvo nije prestanak postojanja, nego postojanje u vječnosti. Carstvo Nebesko, koje je u nama, zadobijali smo dajući ono najvrednije za njega. Slobodu, kao osnovni princip egzistencije, utkali smo u identitetsko tkanje našeg naroda. Gavrilo Princip nije odstupao od kosovske etike, nego je život dao za nas. Bunt protiv grijeha i smrti, koji porobljavaju, kroz Golgotu postaje naša nada u Vaskrsenje, a Vidovdan — jasna prekretnica.
I kad god se čini da smo na rubu, Vidovdan nas vrati u središte. On nas podseća da Carstvo Nebesko nije mitološka utopija, već životna stvarnost koja se zadobija samo ako se zna šta je vrijedno više od života. A mi smo to znali — i zato jesmo. Zato nas ima. I biće nas, dok god Vidovdan traje u nama.
