U raspravama o identitetu srednjovekovne Bosne i ličnosti kralja Stefana Tvrtka I Kotromanića, često se zanemaruje najvažniji izvor – sam Tvrtko i njegove povelje. Jedan od ključnih dokumenata jeste povelja upućena Dubrovčanima 1382. godine, pisana rimokatoličkoj komuni, u kojoj vladar nema ni političkog ni verskog razloga da ističe srpsko poreklo ukoliko ono nije bilo deo njegovog stvarnog identiteta i legitimiteta.
„Od roditelja i praroditelja svojih, gospode srpske“
U ovoj povelji Tvrtko nedvosmisleno izjavljuje da potiče od „roditelja i praroditelja svojih, gospode srpske“. Ta formulacija nije retorička, niti slučajna: ona predstavlja vladarsku samosvest i pozivanje na dinastičko pravo.
Posle smrti srpskog cara Dušana i njegovog sina cara Uroša, prestala je da postoji direktna muška linija dinastije Nemanjića. Upravo u tom istorijskom vakuumu Tvrtko, kao potomak Nemanjića po ženskoj liniji, postaje gospodar dela nekadašnjih srpskih zemalja i sebe doživljava kao njihovog zakonitog naslednika.
Borba za nemanjićko nasleđe
Smatrajući sebe legitimnim nastavljačem nemanjićke državne tradicije, Tvrtko se u tom pogledu nalazio u nadmetanju sa drugim srpskim velikašima svoga doba: knezom Lazarom Hrebeljanovićem, gospodarom raško-kosovskih oblasti Vukom Brankovićem, zetskim vladarem Đurđem Balšićem, kao i kraljem Markom Mrnjavčevićem u Vardarskoj Srbiji.
Iako je sa knezom Lazarom održavao dobre odnose, Tvrtkova pretenzija na srpsku krunu bila je zasnovana na dinastičkom i simboličkom kontinuitetu, a ne samo na vojnoj moći.
Pastir bez pastira: ujedinjenje srpske zemlje
U istoj povelji Tvrtko piše da je, videvši zemlju svojih predaka Nemanjića „po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira“, preuzeo ulogu onoga koji će ujediniti „SRBSKUJU ZEMLJU“.
On sebe predstavlja kao pastira koji ima dužnost da „ukrepi prestol roditelj mojih“, vladara koji su, kako kaže, „v zemljnem carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se“. Ovakva formulacija jasno svedoči o srednjovekovnom shvatanju vlasti kao bogoustanovljene i nasledne.
Na koji način se Tvrtko potpisivao?
Posebnu težinu ima način na koji se Tvrtko potpisuje na kraju povelje. Potpis je sastavljen srpskom ćirilicom i na srpskom štokavskom jeziku, bez ikakvih dvosmislenosti:
STEFAN (vladarsko i nemanjićko ime koje nose svi srpski srednjovekovni vladari, a ne oblik „Stjepan“) TVRTKO, milošću Božijom kralj Srba i Bosne i Pomorja
U ovoj tituli „Srbi“ su navedeni kao etnički pojam, dok su Bosna i Pomorje označeni kao teritorijalne oblasti. Značajno je i to što su Srbi jedini etnonim koji se uopšte pominje u izvorima tokom čitave istorije srednjovekovne Bosne.
Krunisanje u Mileševi – simbol i poruka
Konačno, ne treba zaboraviti da je Stefan Tvrtko I krunisan za srpskog kralja 26. oktobra 1377. godine, na Mitrovdan, u manastiru Mileševi, na grobu Svetog Save. Izbor mesta krunisanja nije bio slučajan: Mileševa je bila jedno od najjačih duhovnih i državotvornih središta nemanjićke Srbije.
Tvrtkova vlast, titula i sopstvene reči pokazuju da on sebe nije video kao regionalnog bosanskog vladara, već kao srpskog kralja koji nastavlja tradiciju Nemanjića.
