ZAMISLITE hiljadu muslimana kako klanjaju namaz na Širokom brijegu i kako im u vjerskom zanosu, nemoćnim da se brane, za vratove skaču potomci ustaških koljača iz vremena NDH.
Hrvati, fanatični katolici, čine bezmalo 100 odsto lokalnog stanovništva, a bivšeg „hrvatskog cvijeća“ je svega šest primjeraka. Neupućeni bi rekao: zašto bi im smetali ako samo dođu i mirno se pomole svome Bogu, tim više što inače žive u zajedničkom entitetu FBiH.
E nije, entitet sa dva naroda skrojen Vašingtonskim sporazumom više ih je udaljio nego zbližio.
Mostar je podijeljen Berlinskim zidom, sukob oko hrvatskog člana Predsjedništva po izboru Bošnjaka ne prestaje. U kontekstu takvih odnosa i sama najava masovnog dolaska namašćija na Široki Brijeg doživljena je kao desant na hrvatske kantone, ionako frustrirane bošnjačkom majorizacijm i dominacijom.
Hodža Sanin-efendija Musa dere jarca pa je uprkos tome pozvao vjernike na masovni namaz na Široki Brijeg, nadomak Gospe i spomenika Franji Tuđmanu.
Bio bi to još jedan spoljnopolitički autogol koji su u posljednjih pola godine zabili Bošnjaci zato što ne mogu da se snađu u novoj globalnoj konstelaciji, u kojoj više nisu štićenici ni SAD, ni arapskog svijeta, ni EU.
Prvi više neće da se miješaju, drugi nisu spremni da zalegnu ni za bližu Gazu, treći su blokirani deficitom konsenzusa.
Nijemcima, koji djeluju preko Šmita, u BiH su favoriti Hrvati. Rusija i Kina su na srpskoj strani.
Decenijama su se uvlačili Amerikancima pričom kako je Bosna, nakon rekonkviste, primila Sefarde u Bosnu, a sada su, da se ne bi baš direktno zamjerili Trampu, udarili po jevrejskim turistima u Sarajevu.
Ljetos, u intervalu od nepunih mjesec dana, sarajevski hotelijeri su najprije Evropskoj konferenciji rabina otkazali rezervaciju dan uoči skupa, a potom grupi izraelskih turista pokupili pasoše i pocijepane ih bacili u smeće. Ova dva antisemitska ispada u Sarajevu, koja su se, eto, dogodila baš u vrijeme izraelsko-arapskog rata u Gazi, domaćini su, ko bi im vjerovao, objasnili „slučajnom greškom recepcije u oba hotela“.
Vremenski negdje sublizo, a na istom mjestu, bošnjački zvaničnici uspostavili su, odnosno obnovili bliske veze sa Teheranom. Na susret Zukana Heleza, ministra odbrane u Savjetu ministara BiH, sa iranskim generalima, odnosno sa kolegama ministarstva u Teheranu, posvećen vojnoj saradnji, Vašington je reagovao brzo i žestoko.
Znajući kako su se, zbog tajnog iransko-bošnjačkog terorističkog kampa u Pogorelici pored Sarajeva, proveli Hasan Čengić, Bakir Alispahić, pa i sam Alija Izetbegović, ministar Zukan je napunio gaće, pa se naivno glupo pravdao da je „saradnju uslovio blagoslovom SAD“.
Da su veze bošnjačko-iranske ipak samo podignute na javni nivo, a da poslije Pogorelice tajno nisu ni prekinute, ukazuje ažurirani izvještaj CIA-e o BiH od 21. avgusta o.g. „u kojoj djeluje Korpus islamske revolucionarne garde – Snage „Qods“.
Ova organizacija stavljena je na listu terorističkih organizacija Stejt departmenta 15. aprila 2019-te. Nije poznato da su bošnjačke vlasti promptno „objasnile“ da je i to slučajno i da su nešto preduzele. Ali, evidentno je da su u Sarajevu bukvalno shvatili Trampovu politiku nemiješanja u unutrašnje stvari drugih država.
Nemiješanje znači da se SAD neće vraćati nedovršenim poslovima u Bosni koje su započeli Bil i Hilari Klinton i nije stigao da završi Bajden, ali ne znači da će oprostiti svojim malim štićenicima ako dignu glas na njihovog strateškog saveznika Izrael ili se solidarišu sa strateškim neprijateljem Iranom.
Inicijativa Željke Cvijanović da BiH, kao druga zemlja u svijetu, podrži kandidaturu Trampa za Nobela, našla je Bećirovića i Komšića „u nebranom grožđu“, pa su tražili tajm-aut do sljedeće sjednice Predsjedništva BiH. Iako bi narod u Srpskoj radije nominovao Putina, inicijativa je super jer je druga dva člana Predsjedništva istjerala na čistac da se opredijele između šefa supersile i muslimanske čaršije u „bliskoistočnom Sarajevu“
Rečeni hodža Musa sa 1000 namašćija na Širokom Brijegu nije gađao preko Atlantika, nego lokalno u drugom kantonu istog entiteta, i to je izveo sa mnogo duha. Naziv njegove akcije „Namazom do pomirenja“ asocira na brojne zajedničke molitve reisa, vladike i nadbiskupa za mir tokom rata u BiH. Istina nije planirao i vladiku, nego se ograničio na okvire bošnjačko-hrvatske federecije.
Vjerska ekskurzija muslimana baš na Široki Brijeg, mjesto hodočašća Gospi međugorskoj, mogla je da bude branjena i kao originalan gest dobre volje i pružanja ruke domaćinima, kao što bi bilo fino i da su širokobriješki katolici uzvratno došli da se pomole za mir u Begovu džamiju u Sarajevu, ili u neku bližu.
Moglo je, ali nije zato što je sam Musa pokvario. Izjavio je da bi to bio utuk na incident koji se dogodio na Širokom, gdje je nedavno arapskoj turistkinji onemogućeno da se na zelenoj površini obrati Alahu dž.š.
Revanšističkoj interpretaciji Musine akcije doprinio je njegov CV: teolog, političar, aktivista, borac za prava muslimana, završio neke silne, što vjerske što laičke škole, po Sarajevu i Sandžaku i objavio brojne knjige, organizovao proteste.
Indikativno, njegova NVO zove se „Vjera. Nacija. Država“. Dakle, Musa (53) nije neki naivni, hodžica mehka srca, koga boli netolerancija među vjernicima različitih vjerozakona, nego, ispostavilo se, potencijalni vjersko-nacionalno-državni lider sa brojnim obožavaocima.
Na alarm Hrvata i na znakovitu predusretljvost vladajućih muslimana, manifestacija „Namazom do mira“ (valjda do pomirenja) otkazana je a Musa uhapšen.
Priveden je i Musa junior, imenom Abdulaziz, jer je dok mu je babo bio u bajbuku, izjavio da će namaza u Širokom biti, uprkos službenoj zabrani.
A sad dolazi ono zbog čega vrijedi zaviriti u bošnjačko-hrvatski entitet.
Prema Radio Sarajevu (12.08.25), otkriveno je da je „Musa senior došao u Bosnu iz Srbije, gdje je bio imam Islamske vjerske zajednice Srbije sa sjedištem u Beogradu“ – što će reći ne one Islamske vjerske zajednice u Srbiji sa sjedištem u Sarajevu.
Već sam taj podatak bio je dovoljan da bošnjački slušaoci shvate ko zapravo stoji iza Musine provokacije konflikta između muslimana i katolika, pod firmom „namazom za pomirenje“.
Da ko bi drugi nego Beograd?
Zašto Beograd, kakve veze ima Beograd?
Ima, ima … Nije li Bakir odavno rekao da je „Bosni uvijek sve zlo dolazilo iz Srbije“. Dobro, a kakve veze ima Musa sa Srbijom? Ima, ima … službovao u islamskom starješinstvu u Beogradu, pa su ga biće Srbi poslali da muti po Bosni i zavađa katolike i muslimane u Federaciji, koji inače, jel’da, žive u idiličnoj harmoniji.
A onda se nepotpisani komentator Radio-Sarajeva vraća preko Rače na lijevu obalu Drine i fokusira se na Musu i lokalne odnose. Poenta je na tome da Musa „svjesno ili nesvjesno, namazom objektivno ne bi doprinio pomirenju naroda u BiH, nego njihovom zavađanju“. Slijedi udar na glavnu metu: „Dodiku je Musa dar s neba!“, „Čoviću je zlata vrijedan!“
Nije važno što Srbi vole Srpsku i zato biraju Dodika, što Hrvati žale za Herceg Bosnom i zato hoće Čovića, važno je da su Srbija, Srpska i Srbi krivi za sve, pa i za Hrvate, zato što danas ni oni neće da budu donji u FBiH, kao ni Srbi u BiH.
Da, da „susjedne države i njihovi sateliti u Bosni“ Bošnjacima ne daju cjelovitu i jedinstvenu državu, a Musa je još kao mladi muftija u Beogradu vrbovan da im sreću kvari.
Ovim incidentom oko najavljene i otkazane parade namašćija u Širokom, Musa nije mogao izazvati gnjev supersile Amerike, nego „samo“ Vatikana, pa su pustili mašti na volju …
Da su ranije bili tako nadahnuti, mogli su „objasniti“ da su šikanirani evropski rabini, odnosno Izraelci, u stvari bili agenti Mosada zaduženi da prikažu da dok Netanjahu satire muslimane u Gazi, ni bosanskim muslimanima nije maslo za ramazana, jer eto maltretiraju Jevreje u Sarajevu. A pošto Dodik ima dobre odnose sa Izraelom, onda su i ti iz Mosada što na recepcijama sarajevskih hotela otkazuju rezervacije i cijepaju pasoše, na vezi sa Banjalukom. Pošto Srpska nema odgovarajuću službu, koristi uslužno OBA u Srbiji, za koju, opet, jel’da, radi Musa.
Alija reče: „Bosna neće biti mirna sve dok Srbija ne bude dovoljno slaba“. Može da bude mirna i ako bude dovoljno jaka, ali sa Helezom, Musom, Bećirovićem i recepcionerima ne može joj pomoći ni Radio-Sarajevo.
