ERDOGAN, zvani Sultan, poslao je pet hiljada dronova u bošnjačke kantone!? Ne, nije, al’ samo što nije.
Ako je Turska poslala hiljadu muslimanskoj braći na Kosovu, koji se više osjećaju Šiptarima nego muslimanima, kako ne bi tek ovima u Bosni, koji su sve do 1993. bili muslimani i po vjeri i po naciji.
Zašto je Erdogan dao prednost Kosovu u odnosu na muslimanski frtalj Bosne?
Baš zato što je to novo područje širenja neoosmanizma na Balkanu, a na Bošnjake već ima tapiju po Alijinom amanetu. Dobio je on „tapiju“ da se umiješa u Bosni i od Zapada kada je Turska naknadno, nakon Dejtona i Pariza, uključena u PIK, ispred Konferencije islamskih zemalja.
Pošto je evro-američka diplomatija napustila dejtonsku formulu, a u njenoj reviziji izvela više nametnutih institucionalnih reformi nego stvarnih promjena u odnosima tri naroda u BiH, i uz to se vajkala da je „frustrirana neuspjehom svoje politike“, u igru je uskočila neoosmanska Turska.
Bajagi „neutralna“ regionalna velesila mirila je svadljive balkanske države i narode sa oboda osmanske imperije u trouglu Beograd-Sarajevo-Zagreb. Sultan Tajip je gostio njihove lidere na Bosforu i posredovao u ekonomskom povezivanju, dok je Davutoglu sladio po bivšim vilajetima: „Turski vakat bio je uspješna priča koju valja ponoviti“.
A onda je to društvance napustila europska Hrvatska, a Tajip je nastavio da šarmira Vučića i Dodika svojim sekularnim pragmatizmom: investicijama, zajedničkim projektima, kreditima. Postalo mu je, naime, jasno da kod muslimana na Balkanu, u Makedoniji, Srbiji, Crnoj gori, a pogotovo u BiH, nije teško probuditi nostalgiju za „pustim turskim“, ali da valja odobrovoljiti pravoslavnu većinu opterećenu vjekovnim „ropstvom pod Turcima“. A, kao usput, ponudio je finansijsku podrška obnovi džamija, hamama, turbeta po srpskim zemljama, kako bi se, unutar neoosmanske strategije meke moći, osvježilo vjekovno istorijsko prisustvo Turaka na ovim prostorima, a na osnovu toga, ko zna.
Projekat je obuhvatalo i restauraciju Ćele kule u Nišu sazidane od srpskih lobanja utisnutih u beton, kao opomena neposlušnim podanicima Velike porte.
Podjela posla na Ćele kuli: izvođači radova – Turci, građevinski materijal – Srbi.
Erdoganova isporuka hiljadu dronova Kurtiju izazvala je burnu reakciju Beograda i Banjaluke, iako je Turska odavno priznala nezavisnost Kosova i genocid u Srebrenici, a Sultanova neoosmanistička spoljna politika po naslovu Dautogluove knjige „Strateška dubina“ neskriveno kidiše na srpske zemlje i otvoreno namiguje Novom Pazaru i Sarajevu.
Možda Tajip, u međuvremenu, potajno isporuči koji dron i u Rašku, u one tri opštine gdje su Sandžaklije većina. Badava što žive u Srbiji i što im aktuelna vlast podiže bolnice i škole, Onima koji kada Sultan svrati u Novi Pazar padaju u ekstazu od sreće i njemu aplaudiraju, a svome predsjedniku zvižde.
Tokom građanskog rata ’92-’95 u BiH, masovno su prelazili Drinu i borili se na strani ABiH protiv VRS, a danas prilikom sportskih mečeva Turska–Srbija navijaju za inostranu reprezentaciju, a ne za svoju.
Mnogi tvrde da se Erdogan samo iz taktičkih razloga okreće islamu kako bi religioznu provinciju izborno mobilisao protiv liberalne urbane elite, koja ga pobjeđuje u Istanbulu i Ankari. Erdogan je, međutim, na početku političke karijere bio jedan od prvaka Erbakanove islamističke partije koju je s vlasti svrgnula odnosno zabranila turska armija – čuvar Kemal pašine sekularne Republike.
Erdogan se, dakle, poslije Erbakanovog neuspjeha, samo privremeno taktički odrekao islamizma, a ne obrnuto. Zato je često citirao Izetbegovićevu mudrost da je „Turska kao islamska bila imperija, a kao sekularna osrednja evropska država“, i Aliju nazivao svojim učiteljem.
U duhu orijentalne slatkorječivosti i ketmana, on svoje sagovornike zasipa komplimentima i oslovljava kao velike prijetalje, a šta to za njega znači, svjedoči odnos prema Asadu od Sirije, porodičnom prijatelju kome je zabio nož u leđa.
Iako se inače često poziva na Ataturkovo sekularno nasljeđe, pretvorio je Aja sofiju u džamiju.
Politiku dosljedne nedosljednosti on inače vodi ne samo na Bliskom istoku, gdje s jedne strane u konkurenciji sa Saudijom, Iranom i Egiptom pretenduje da Tursku nametne kao novi kalifat islamskog svijeta, a istovremeno šuruje sa Izraelom i SAD, te ratuje sa Kurdima u zemlji i u susjednom inostranstvu.
U državi teritorijalno velikoj, mnogoljudnoj, ekonomski ekspanzivnoj, vojno moćnoj, geopolitički značajnoj, Erdogan je već dugo na vlasti jer je lično zaslužan za uspon Turske do regionalne velesile. Imao je časove zvjezdane popularnosti, ali i padova, kada se održavao na vlasti primjenom surove represije.
Kakav prema svom narodu takav i prema drugima. Zato ga treba prihvatiti kao realnost uz duboko podozrenje.
Olakšavajuća okolnost za Erdogana je u tome što se danas i časniji od njega ne ponašaju bitno drugačije.
Ratovi u Ukrajini i Gazi generisali su toliko kontroverzi, bezakonja, laži, prevara, zavjera, likvidacija i licemjerja, u unutrašnjoj i međunarodnoj politici, dovoljnu za novo dopunjeno izdanje Makijavelijevog Vladara, a neprozirnu za prosječnu pamet, koja u demokratijama treba da donosi odluke.
Sve je započelo sa padom Berlinskog zida pod znamenjem jednog svijeta i kraja istorije, a pretvorilo se u haos sukoba civilizacija.
Prvi pobunjenici protiv globalnog neoliberalnog neokolonijalizma jedine supersile i njegove prve žrtve bili su Milošević, Sadam, Gadafi, ali bili su i dragocijeno upozorenje za Putina i Sija, koji su postali zaštitnici druge generecije evropskih suverenističkih buntovnika Orbana, Dodika, Vučića, Fica, Babiša.
Jedni navalili u EU, drugi je iznutra ruše, treći bi da je mijenjaju, a tako je i sa članicama NATO-a. Orban je tu paradoksalnu novu normalnost duhovito formulisao: „Problem Srbije je što nije u EU, a Mađarske što jeste.“
Blažena su bila vremena hladnog rata kada je politička slika svijeta bila jednostavna i jasna. Blokovska podjela svijeta na istočni i zapadni, kapitalistički i socijalistički. Razgraničenje interesnih sfera definisano na Jalti uzajamno se poštovalo. NATO naspram Varšavskog ugovora, ZET naspram SEV-a. Tačno se znalo ko je na kojoj strani hladnog fronta po doktrini ograničenog suvereniteta. Iznenađenja, poput prevrata i smjene proistočnih i prozapadnih režima, bila su moguća samo u zemljama Trećeg svijeta.
Kolektivni Zapad i kolektivni Istok živjeli su u nekoj vrsti antagonističke koegzistencije, mirno i stabilno.
E, taj mir i stabilnost postali su nedostižni ideal savremenog svijeta pred opasnošću Trećeg svjetskog rata i svi prizivaju novu Jaltu. Ali, u tom multipolarnom svijetu neće svaka šuša od zemlje i naroda biti zaseban pol, nego opet većinom sateliti u gravitaciji regionalnih supersila.
Na skupu ŠOS-a, odnosno BRIKS-a u Kini, domaćin Si je napadno izdvojio Putina i Modija koji su koračali pored njega, a ostali džumle. Naravno, oni grade poželjnu zajednicu ravnopravne saradnje bez političkog uslovljavanja, ali i protokol nešto govori.
Erdogan koketira sa BRIKS-om, ali bi htio da Turska bude jedan od polova, pijemont balkanskih muslimana, dok je sa neoosmanizmom u zagraničnom okruženju, umjesto nula sukoba stekao opšte nepovjerenje i svi ga doživljavaju kao potencijalnog agresora.
Zašto treba očekivati njegove dronove u Bosni?
Zato što uvijek uskače u prostor ispražnjen od prisusutva jačih ili balansa među njima. I kao što je dronove poslao Kurtiju baš kada ga SAD i EU kažnjavaju zbog trčanja pred rudu, a Lavrov ih vraća na rezoliciju 1244, tako ih sada možemo očekivati i u kantonima, jer Tramp neće da se vraća nedovršenim poslovima u BiH, EU je okrenuta Ukrajini. Arapski svijet je poražen u Gazi. Izetbegović se Kalabuhovu, kome do juče nije htio ni da se odazove, obraća sa željom za dijalog, a Bošnjaci kupuju džebanu od mrske Srbije.
Postali su nevinost bez zaštite i idealan teren za Sultana. Sarajevski portali reemituju njegovu izjavu iz 2014: „Ko dirne Bošnjake imaće posla sa 100 miliona Turaka.“
Neosporno izuzetno sposoban državnik, koji se ne samo dobro snalazi u globalnom neredu nego ga svojom akrobacijama i sam proizvodi. Njegov problem je što ima nerealno visok cilj da se ugura u uski krug supersila i pri tome vara prijatelje koliko i neprijatelje, pa ga i turkofilne poturice u BiH slave više emocionalno nego racionalno.
Srbi pak znaju onu Njegoševu „Niko tako krupno k’o Turčin ne laže“. A dronovi se mogu kupiti i na Pinku.
