Zovem se Milenko Rauš, od oca Steve i majke Aleksije. Rođen sam 1973. godine u selu Paklenica kod Okučana u Zapadnoj Slavoniji. Roditelji su mi radili na željeznici. U Paklenici smo imali kuću i tri jutra zemlje. Moja sestra Milena, tri godine starija od mene, po završetku srednje ekonomske škole u Banja Luci, udala se, prije rata, za Hrvata iz Okučana. Ja sam učio mašinbravarski zanat u Novskoj i završio ga u junu 1991. godine. Tada je već počeo rat. U avgustu te godine moja sestra Milena i njen muž napuštaju Okučane i odlaze u Dugo Selo gdje i danas žive. U septembru iste godine otac kao rezervista odlazi u rat. Iza njega i majka dobrovoljno stupa u sanitet. U februaru 1992. godine odlazim na redovno služenje vojnog roka. Obuku prolazim u Zalužanima. Još je bila JNA. Sa Milenom sve do aprila 1995. godine nismo imali nikakav kontakt. Bili smo na suprotnim stranama. Ona u Hrvatskoj, roditelji i ja u Krajini. Uspostavili smo kontakt telefonom u vrijeme kada je otvoren autoput. Doznali smo da je Milena u toku rata rodila dvije djevojčice. Dogovorili smo se da se za prvi maj sretnemo na autoputu.
Imao sam djevojku. Zvala se Vesna. Imala je sedamnaest godina i živjela sa roditeljima u Banja Luci gdje je išla u školu. Uoči prvog maja došla je u Paklenicu da se upozna sa mojim roditeljima i sestrom Milenom.
Tako je 24. maja 1997. godine u Beogradu u prostorijama “Veritasa” pričao Milenko. Došao je tada iz Prnjavora, gdje sada živi sa ocem, da pogleda protokole o poginulim Srbima u Zapadnoj Slavoniji u maju 1995. godine.
Do očekivanog susreta sa sestrom Milenom i još neviđenim sestričinama nije ni došlo toga prvog maja. Autoputom toga dana, umjesto sestre i djevojčica, došli su tenkovi. U rano jutro prvog maja 1995. godine hrvatska vojska i policija započele su tzv. “vojno-redarstvenu akciju” na Zapadnu Slavoniju, zonu pod zaštitom UN-a. Listajući protokole u kojima se nalaze i fotografije poginulih Srba. Milenko nastavlja priču:
– Ujutro u šest sati počeo je napad na moje selo. Otac i ja bili smo na linijama odbrane našeg sela, na različitim položajima. Majka i Vesna su ostale u selu. Artiljerija je tukla naše linije odbrane a samo selo je tučeno zoljama i snajperima iz pravca Voćarice.
Prije nego što je počeo artiljerijski napad ustaše su nam zašle za leđa i presjekle glavnu komunikaciju Paklenica – Rajić. U selu u okruženju ostalo nas je oko stotinak, a od toga četrdesetak civila – djece, staraca i žena. Oko 10 sati ustaše su krenule u pješadijski napad. Naše linije odbrane su popustile. Sabijali su nas prema sredini sela. Još se jedino držala moja grupa, nas dvanaest, na brdu Kremenduk iznad sela. Oko podne moj drug Zoran Dukić i ja silazimo u selo u izviđanje. Privlačimo se do moje kuće. Ustaše su već u selu. Jedan ustaša nas je primijetio i od straha mu je iz ruke ispala puška. Zoran i ja koristimo zbunjenost i strah toga ustaše i bježimo natrag na naš položaj. Oko 13 sati i moja grupa se povlači sa Kremenduka. Povlačimo se kroz šumu. Iznad Voćarice u šumi sastajemo se sa civilima i vojnicima iz našeg sela koji su, takođe, pobjegli pred ustašama. Tu mi je i otac. Ne vidim majku i Vesnu. Rekoše mi da su one već napustile Paklenicu. Svi zajedno krećemo prema Rajiću, računajući da se on još drži. Kiša nam omogućava da se probijemo kroz šumu. No, kada smo iz Rajića čuli šenlučenje ustaša, zaključismo da je i on pao. Ostajemo cijelu noć u šumi, svi na okupu. Ujutro, drugog maja, krećemo prema Okučanima. I dalje idemo šumom. Jedna žena je nosila tranzistor i kad smo čuli da se javlja “radio postaja Okučani”, bilo nam je jasno da su i oni u ustaškim rukama.
Okrećemo na sjever. Tumaramo po šumi nekoliko dana. Dolazimo do sela Cage. Naletimo na jednu ustašku patrolu. Popuškaramo se. Nismo imali gubitaka. Dvanaest naših boraca izdvaja se i napušta grupu. Nikog iz te grupe do danas nisam vidio. Priča se da su svi izginuli. Vraćamo se do sela Bodegraja u kojem je bila baza civilne policije Unprofora. Bio je 4. maj. Četvrti dan kako ništa ne jedemo.
Pijemo samo vodu. Djeca i starci na izmaku snaga. Pada dogovor da civili uđu u Bodegraj i pokušaju u bazi Ujedinjenih nacija da nađu hranu i zaštitu. Ostaje nas četrdeset dvoje, uglavnom vojnosposobnih. Odlučujemo da krenemo prema Savi i da pokušamo da se prebacimo u Republiku Srpsku. Civili u Bodegraj, ostali pravac rijeka. Na autoputu tenkovi. Čekamo noć. U cik zore uspjevamo preći i autoput. Zastajemo na poljani Mokro polje. Tu uhvatimo jedno prase, zakoljemo ga, založimo vatru i pečemo. Jedemo poluživo.
Sa mnom je i otac. U grupi su četiri para očeva i sinova. Stižemo do kanala Strug. Izgubili smo orijentaciju i tu ostajemo još dva dana. Vlada glad. Očevi sinovima peku puževe na plamenu upaljača. Meni moj otac priprema koprive. Trljanjem se neutrališu one žaoke što pale i onda se žvaću. Na Đurđevdan krećemo dalje, nizvodno prema Gradišci. Još jedna noć na Strugu. Sedmog maja izbijamo na Savu. Rijeka široka, a voda visoka. Pet-šest naših drugova na čelu sa Stevom Ljiljkom preplivava rijeku. Kao oslonac su im poslužili plastični kanisteri. Ubrzo sa druge obale stižu čamci po nas. Po pet na jedan. Oko 15 sati bili smo na drugoj obali Save, u Republici Srpskoj. Čekaju nas Pakleničani koji su ranije uspjeli da pređu na desnu obalu. Među njima ne vidim ni majku ni Vesnu. Pitam gdje su njih dvije. Rekoše mi da su obje poginule prvog maja u Paklenici. Shvatio sam da je i otac znao za njihovo stradanje, ali mi o tome nije govorio. Valjda da me zaštiti. Prisjele su mi i koprive i novostečena sloboda.
Milenko je na trenutak prestao da priča. Gledao je u jednu mutnu fotografiju iz protokola pod brojem 34. Prikazivala je ženski leš. Jasno su se uočavali samo dugi prsti na lijevoj ruci i nokti premazani ružičastim lakom.
– To je Vesna – kaže Milenko i ne skrivajući suze, drhtavim glasom nastavi da priča:
– U podrumu jedne kuće u Paklenici bili su smješteni ranjenici. Sa njima su bili moja majka i moja djevojka i još pet-šest žena. Kuću iznad podruma ustaše su zapalile. Vesna se potužila da je guši dim, pa ju je Aleksija povela iz podruma da udahne svježeg vazduha. Aleksija je išla prva, a Vesna odmah iza nje. Kad je majka otvorila vrata, pogođena je, vjerovatno zoljom, pošto je tu gdje je pogođena i spržena. Rekli su mi da joj je ostala nespržena samo jedna ruka. Vesnu su po nogama zakačili geleri iste zolje. Onako ranjenu, žene iz podruma su je uvukle nazad među ranjenike. Mnogo je krvarila i nakon dva sata umrla.
Žene i ranjenici iz tog podruma, pod okriljem noći, prešli su preko puta u drugi podrum. Pošto je padala kiša, ostali su im tragovi na asfaltu pa su ih ustaše pronašli.
Civile su odveli u logor a ranjenike u zatvor. Sprženo tijelo moje majke ostalo je na ulazu u podrum, a Vesnino u podrumu. Još ne znam šta je sa majčinim posmrtnim ostacima, a iz ovog hrvatskog protokola doznajem da je Vesnino tijelo pokopano u Donjem Rajiću, kao neidentifikovano.
Milenko je ponovo zastao. Rukom je sa fotografije obrisao suzu, pa dodao:
– Vesna je bila jedinica. Njeni roditelji žive u Banja Luci. Sa njima sam zadržao dobre odnose. Nisam spreman da im pokažem fotografiju mrtve kćeri. Ne znam kako bi reagovali. Moram ih prvo pripremiti.
Još je Milenko ispričao kako je Paklenica bila čisto srpsko selo u kojem sada više nema Srba. Onoga prvog maja u Paklenici su, pored Aleksije i Vesne, poginuli: Mihajlo Teodorčević, Boško Milinović, Vukoja Božičić, Petar i Desa Vuković, Pantelija i Vera Kovačić, Nedeljko Nogić, Jovan Pribičević te Mile i Ranko Pavković.
Milenko još nije vidio sestru Milenu i sestričine i neizvjesno je kada će. Ali je izvjesno da baka Aleksija nikad neće vidjeti svoje unučice.
Paklenica i pakao imaju isti korijen. Ne znam da li je stariji pakao ili Paklenica, ali znam da su Srbi iz Paklenice prošli svoj pakao u maju 1995. godine. Zna to još bolje Milenko Rauš, koji toga dana izgubi i majku i djevojku i zavičaj.
