Početna » Istorija » Stefan Prvovenčani, prvi srpski kralj

Darovit diplomata i vojskovođa

Stefan Prvovenčani, prvi srpski kralj

Prvi srpski kralj Stefan Prvovenčani Nemanjić, drugi sin velikog župana Stefana Nemanje, za vreme čije vladavine je Srpska pravoslavna crkva stekla autokefalnost, umro je 24. septembra 1227. godine.

Naslednik Nemanjin, njegov sin Stefan  bio je mudar i darovit čovek, vaspitan u vizantijskom duhu. Pri tom okretan diplomata i obazriv vojskovođa. Jedan je od najdarovitijih ljudi među svim vladarima iz kuće Nemanjića. Teodosije Hilandarac o njemu napisa:

„U svemu blagopohvaljen, u vojništvu vešt i hrabrošću slavan… Pravdom i istinom svetlo ukrašen, ljubavlju prema ništima bogoljubac izvrstan, a beše i Svetog pisma učen tumač“.

Stefan je bio i jedan od prvih srpskih pisaca i jedini naš svetovni pisac u srednjem veku. Napisao je profinjenim stilom žitije svog oca Simeona – delo bogate emotivnosti, obrazovanja i promišljenosti.

Kako bi učvrstio nezavisnost od Vizantije, napravio je zaokret u spoljnoj politici. Okrenuo se novim saveznicima, Mletačkoj republici i papi. Napisao je “Žitije svetog Simeona” (Stefana Nemanje).

Stefan Prvovenčani bio je drugi sin velikog župana Stefana Nemanje I, rodonačelnika dinastije Nemanjića, i Ane. Bio je mlađi brat Vukana Nemanjića, koji je postao knez i upravnik Zete. Stariji je brat Rastka Nemanjića, Svetog Save, osnivača autonomne Srpske arhiepiskopije.

Presto je nasledio na državnom saboru kod Petrove crkve u Rasu 1196. godine po želji svoga oca Stefana Nemanje. Ali presto je nasleđen mimo prava primogeniture po kome presto pripada prvorođenom sinu.

Borba za presto

Posle smrti oca Simeona, veliki župan Stefan Prvovenčani morao je oružjem braniti svoja vladarska prava od starijeg brata – Vukana koji je bio knez i samozvani kralj u Zeti.

Knez Vukan je mislio da ima više prava na presto i titulu velikog župana. Njega je podržavao i ugarski kralj Emerik.

Tako je počeo građanski rat između braće koji traje od 1202. do 1204. ili 1205.

Privremeno poražen od udruženih snaga brata Vukana i kralja Ugarske, Prvovenčani se sklonio verovatno u Bugarsku 1202. ili 1203. godine. Nakon prve propasti Vizantijskog carstva koje su razorili krstaši Četvrtog pohoda (u aprilu 1204). Uz pomoć Bugara, Prvovenčani se vratio na presto, ali je održao nezavisnost svoje zemlje.

Tu nezavisnost je odlučio da prizna i rimski papa. Nadao se da će slanjem kraljevske krune ojačati svoj ugled u Srbiji. Prema preovlađujućem mišljenju istoričara Prvovenčani je krunisan za kralja Srbije 1217. godine. Ali manji deo istoričara misli da je krunisanje bilo i u maju 1221.

Poslanik pape Honorija III verovatno je doneo kraljevski venac (krunu) u tadašnju Raški. Ali je nejasno i ko je izvršio krunisanje. Prvovenčani je bio prvi krunisani (ovenčani) kralj u porodici Nemanjića. Zbog toga je kasnije bio pamćen kao „prvovenčani kralj“, a odatle je izveden danas opšteprihvaćeni nadimak Prvovenčani, to jest prvokrunisani među Nemanjićima.

Krunisanje

Njegov brat, iguman manastira Studenice Sava I Nemanjić (posle Sveti Sava) verovatno je predložio vladaru Prvovenčanom da su okolnosti povoljne da se Srbija pokuša i crkveno osamostaliti.

U dogovoru sa bratom Sava I je otišao u Nikeju 1219. godine i iz nje doneo saglasnost za samostalnosti srpske crkve i stvaranje autokefalne srpske arhiepiskopije.

„Ima dana u istoriji jednog naroda koji ostaju neuporedivi i zauvek u sećanju, kao odlučujući u sudbini toga naroda. Takav dan je bio dan Vaznesenja Gospodnjeg – Spasovdan, 1220. godine. Toga dana beše prvi srpski arhiepiskop ustoličen i prvi srpski kralj beše krunisan u Žiči. Oba ova događaja su imala podjednaku važnost: puna nezavisnost srpskog naroda i crkve od stranih država. Oba ova dostignuća su bila delo Svetoga Save.“

Naime, on je srpsku crkvu i državu priveo i uzneo ka Hristu, tako da je Hristovo vaznesenje postalo i naše spasenje i osvećenje. To vladika Nikolaj sasvim jasno iskazuje kroz kraljev doživljaj ove svetkovine: „Oduševljen izvrsnom lepotom Žiče, kralj je bio neopisivo radostan“. Biograf kaže:

„On se nije toliko radovao kraljevskoj kruni ili sjajnom kraljevskom purpuru. Pravi uzrok njegove radosti beše Žiča i mnoštvo naroda, koji se divio i u njoj Boga slavio“.

Stefan je bez sumnje bio duboko pobožan čovek.

Monah Simon

Stefan Prvovenčani je pred kraj života bolovao i arhiepiskop Sava I zamonašio je bolesnog brata pred smrt, verovatno 24. septembra 1227. godine, i zato njega Srpska pravoslavna crkva danas slavi kao svetog Simona.

Stefan Prvovenčani bio je vaspitan u vizantijskom duhu, ljubitelj književnosti i „razuman i vešt pripovedač“, kako ga naziva Teodosije, učenik Domentijana i biograf Svetog Save.

„Život i podvizi Svetog Simeona“ (1216) su prva srpska celovita biografija. Obuhvata sav život Stefana Nemanje I, od rođenja do smrti, obuhvatajući i čudne događaje posle smrti u kojima su se ispoljile njegove natprirodne moći. Delo je napisano panegiričnim stilom. Dominantni postupci su apstrahovanje, idealizacija i spiritualizacija stvarnosti.

Od čoveka iz Savinog spisa, Nemanjin lik doživljava ogromnu promenu – gubi sve ljudske crte i postaje instrument božanske pravde – svetitelj, čudotvorac i božiji izabranik. Takođe, u odnosu na Savin emocionalno obojeni stil, kod Prvovenčanog ne postoje životne i potresne scene. To ne dozvoljava sam način izlaganja Prvovenčanog koji se odvija prema biblijskom modelu.

Povezani članci:

Portal Kompas Info posebnu pažnju posvećuje temama koje se tiču društva, ekonomije, vere, kulture, istorije, tradicije i identiteta naroda koji žive u ovom regionu. Želimo da vam pružimo objektivan, balansiran i progresivan pogled na svet oko nas, kao i da podstaknemo na razmišljanje, diskusiju i delovanje u pravcu boljeg društva za sve nas.