Priznajem, malo me je sramota što ovo pišem ovako kasno, na pragu tridesetih. Ali ova objava nije fokusirana na moja pokajanja, već na preobražaj koji doživjeh za svega tri dana.
Prvo iskušenje kojim me Bog blagoslovi na ovom putovanju bilo je nepropuštanje preko administrativnog prelaza od strane tzv. kosovskih vlasti. Razlog – letci sa mapom manastira na Kosmetu. Jaka stvar. Vraćaj nazad za Rašku. U Raškoj odlučimo da letke pobacamo i probamo na drugi prelaz. Uz Božiji blagoslov, nakon sat i po čekanja Godoa, rampa se podigla i kročismo na svetu zemlju.
Prvo osjećanje, i ono isto koje će me pratiti do kraja putovanja, bilo je tuga napitkovana očajem i čežnjom.
Prvi put kada sam kročio na pećku i dečansku zemlju, znao sam da tu sam Bog stanuje. Stanuje i ismijava se satani (sa izrazito malim s). Svaka riječ koju bih mogao da ovdje upotrijebim da opišem tu blagodat bila bi posve nedovoljna. Večernja služba u Dečanima, pred kostima jedinog srpskog kralja na Kosmetu, bila je ravna ekstazi, ali i spokoju koji sam doživio kada mi se Nikodina rodila.
Drugo iskušenje Božije: Velika Hoča i Orahovac. Orahovcu, rajska bašto (ovo mi je definitivno lajtmotiv na ovom hodočašću)! Odakle početi? Od Hoče, koja sa svojih 400 Srba prkosi kao kakva tvrđava sazdana od neizmjerne ljudske žrtve, okupana suncem i zagrljena vinovom lozom, ili od Orahovca, geta u kom je srpsko bitisanje ograničeno na dvije ulice? Ja ipak ne bih da to stavim u prvi plan.
To je mjesto rezervisano za Igorovu porodicu, za oca Milana, za vrijedne ljude Vinarije Petrović, kao i za sve one prekaljene mališane koji sa svojih desetak godina imaju daleko više ožiljaka i životnog iskustva nego ja. Velika Hoča i Orahovac su svi oni ljudi koji za penziju od oko 160 evra upale auto, odu u Rašku, koja je četiri sata u jednom pravcu, pretvore u dinare i kući se vrate sa manje od 50 evra, nakon što pokupuju sve srpske proizvode koji im nisu dostupni ovdje. Kakav narod – sramota me samog sebe i svih mojih nepromišljenih prohtijeva!
O stradanju na ovom prostoru ne smijem ništa ni pretjerano da kažem. Ne zato što mi nedostaje materijala, nego zato što je toliko nesnosno i eksplicitno da bi ga jedan vapaj uprostio i obesmislio.
Ostaviću to nekome drugome, mnogo pronicljivijem i hrabrijem od mene. Samo ću reći da sam strašno tužan, grdno tužan.
Treće iskušenje nije ništa drugo do veličanstveni carski grad Prizren. Bogorodica Ljeviška, Saborni hram i, razumije se, Dušanov manastir Svetih Arhangela.
Svako od ovih mjesta mirotoči iz svojih rana, koje, istorija nas uči, nikada ne zarastaju. Uprkos svemu tome, čitavih deset stalno naseljenih Srba u Prizrenu kao da je svaki otjelotvorio po jednu Božiju zapovijest. I čini mi se, možda isuviše naivno, da im je sam taj čin bitisanja otvorio rajske dveri.
Ne mogu ni da se otmem utisku svih bogougodnih ljudi koji su na mene ostavili neizbrisiv trag. Proveli smo zajedno svega po dva sata, a u meni već žive vječno.
Ne bih ih spominjao poimence, jer se bojim da nekoga ne izostavim ili da ne ostavim dovoljno prostora za sve podvige i toplotu što im duše krasi.
Dobro, kratko ću pomenuti oca Stevu i igumaniju Pećke patrijaršije, koji su, ubijeđen sam, Božijom promišlju pažljivo izabrani kao Hristovi namjesnici. Kakve besjede, kakva mudrost. To se mora doživjeti.
Ono što zasigurno znam jeste da nije bitno koliko Srba živi na Kosovu i Metohiji, nego u koliko Srba živi Kosovo i Metohija.
Svi mi koji smo kročili na sveto tlo, u amanet smo dobili da ove priče širimo, umnožavamo i sa najbližima zajedno proživljavamo. Neka to bude naš krst.
Ja sam blagosloven da sam imao priliku da obiđem dosta svijeta, ali sva vaseljena je isuviše mala da stane na metar Kosmeta.
Upravo tako me je i promijenilo. Svjestan svoje ograničenosti i prolaznosti, čekam vaskrsenje mrtvih i život budućeg vijeka. Odričem se svakog prostakluka ovozemaljskog života. Pomenite me u svojim molitvama.
Kosovo i Metohija su nadasve liturgijska kategorija. Na Kosovo i Metohiju se samo jednom ide – svaki sljedeći put se samo vraća.
Do sljedećeg puta. Dogodine!
Za Kompasinfo Filip Ignjatić
