Dan poslije sve je razvidnije.
Ako je neko do sada imao pravo na iluzije o kolektivnom Zapadu – danas nema. Nemamo pravo ni na posustajanje, odustajanje i malodušnost. Oni koji su Srbi samo onda i samo zato što Đoković dobija i Jokić ima „ić“ – nikada nisu shvatili težinu krsta koji nam kroz život valja nositi.
U ozbiljnim smo vremenima, a ozbiljna vremena traže ozbiljne ljude. Srpske vlasti sa obje strane Drine imaju izazove koje konačno moraju da pretvore ljude nabaždarene na izborne cikluse i kampanje u državnike i stratege.
Kome zastava nije stajala prije juče i ko je skine ovih dana – ništa nije uradio.
(Uspup: tzv „zastava Republike Srpske“ predstavlja srpsku narodnu trobojku bez bilo kakvog „grba“.
Današnji amblem Srpske nastao je istim pravnim nasiljem kojim se pokušava ukinuti Srpska. Pa ili ga zamijenite „starim“ Nemanjićkim grbom ili ostavite zastavu u njenoj formi koju propisuje Ustav Republike Srpske.
Da ne kažem koliko je pogubno nekakvo izmišljanje „plavetne“ nijanse na „zastavi Srpske“ – u trenutku kada smo svjedoci metastaze „crnogorskog“ sindroma „posebnog Srpstva“).
Takođe: vremena jedinstva i homogenizacije moraju da nacrtaju srpskoj „eliti“ da je stupio kraj „prvobitne akumulacije kapitala“ tj. društvene krađe.
Ako će srpski političari danas biti istovjetni po ponašanju kao prije ovog trenutka, ako će nam društvo klecati pod rijalitima i Bolonjom, pod „rodno osjetljivim jezikom“, pod kulturnom kapitulacijom – uzalud politički otpor, on nastaje kao posljedica kulturnog, ekonomskog, metafizičkog otpora.
Dakle: sređujte stvari u dubini, ako mislite da nešto pokažemo, a ne da se društvo raspada i da se nadamo „snažnoj državi“. To ne postoji i nije moguće. Krenite kontra od onoga kamo se do sada išlo i Bog će pomoći.
Da nam svako iskušenje dođe na otrježnjenje, da nas svaki pritisak približi jedne drugima.
