Korisnici društvenih mreža dobro razumiju šta znači sintagma „upasti u algoritam“. Jedan upad može biti svojevoljan, drugi može biti iznuđen. Ovaj prvi generišu lični afiniteti, ovaj drugi korporacijski interesi. Doduše, ni ovaj prvi slučaj nije izvan korporacijskog interesa i kontrole. Što bi se reklo, samo da si „ti tu“; ne u Titu, nego u Metaverzumu, pa makar slušao i „Jevanđelje u orahovoj ljusci“ o. Rafaila.
Zakon i priroda Metaverzuma* (virtuelna stvarnost u kojoj obitavaju naš um i čula, dok fizički možemo biti bilo gdje, taman na raftingu u kanjonu Tare) funkcionišu po principu groteske. To je svijet u kome se u istu, horizontalnu, ravan egzistencije može, bezmalo, istovremeno naći sve, i sveto u profano. Recimo, atraktivna plavuša i pouka o. Rafaila. Može i brineta, što zavisi, opet, od ukusa korisnika. Samim uvođenjem u istu ravan neke silikonske ljepotice i prevaziđenog stajlinga o. Rafaila djeluje sablasno.
Pa ipak, što se mog korisničkog, pa i kognitivnog, pa i intelektualnog apetita tiče, taj sudar svetog i profanog registrujem kao iskušenje. I da ne lažem, temeljno pogledam „ljepoticu“, ali se temeljno udubim i u parabolu o. Rafaila. Izbor između carstva ljepotica i Carstva nebeskog, bezmalo me uvodi u šizofrene rascjepe. Metaverzalni algoritmovi od nas upravo i očekuju takvu kognitivnu distorziju (pojam dobro znan kliničkim i socijalnim psiholozima).
Kako ipak razum pa i dušu valja sačuvati, razabrati smisao u smješi Univerzuma i Metaverzuma (smiješani najlakše se piju), počeo sam pomnije da pratim te kratke nastupe o. Rafaila na raznim socijalnim platformama. Siguran sam da o. Rafailo ništa u pogledu selekcije ili uređivanja materijala ne kontroliše, već je to posao njegovih poštovalaca. Ostavljajući po strani takvu „produkciju“, mini-besjede, zapravo odlomci iz širih naracija, o. Rafaila prepoznajem kao „Jevanđelje u orahovoj ljusci“ par excellence. I to djeluje tako spasiteljski, ljekovito; to su prave blagoslovene aporije, duhovne mreže razapete na ovom našem virtuelnom nebu, u koje o. Rafailo lovi hristolike ribe.
Ko god je imao priliku da sluša pouke o. Rafaila u crkvi, ili pak na društvenim mrežama, i ko je u tom stekao značajan kontinuitet, duhovnu izdržljivost, zaista je bio u prilici da iskusi svojevrsnu blagodat, da čuje pouke, jevanđeljske, sasvim adaptirane za potrebe savremenog čovjeka, izgubljenog, raspolućenog u carstvima Metaverzuma.
Milorad Durutović
