Zašto je Bog dao čovjeku vrt, a ne, recimo, nekakvu mapu svemira? Iz današnje perspektive, možda bi upravo mapa djelovala prigodnije: bila bi precizna, pregledna i objašnjiva. Ali, biblijski tekst kao da od samog početka čovjeka u kosmos uvodi putem bliskosti, kroz susret. Ne putem znanja. Tako, ako bismo svijet najprije shvatili kao mjesto susreta, onda bi vrt kao prva velika slika čovjekovog života itekako odgovarao, bar po opisu u Postanju. Tu su Bog i čovjek zajedno. Bliski su. Čovjek će, nakon prestupa, izgubiti tu bliskost i biće izgnan. No, iznanstvo je u Bibliji ponajmanje stvar geografije. Jer, izgnanstvo je i gubitak bliskosti i osjećaja prisustva. Kad smo već ponajmanje kod geografije i ponajviše kod bliskosti, čini mi se da imamo odgovor na pitanje zašto Biblija kasnije posvećuje pažnju mjestima Božijeg prisustva. I, podsjetimo se, Bog će kasnije narediti Mojsiju da u pustinji napravi Kovčeg zavjeta. Tu se dešava nešto neobično: najvažniji predmet nije nekakvo oružje ili kruna već prazan prostor između heruvima – mjesto prisustva koje se ne može posjedovati (Iz. 25:22).
Baš na ovom mjestu počinje jedna neobična kosmologija. Naime, jedan vizantijski putnik i monah iz šestog vijeka – Kozma Indikoplov – imao je nesvakidašnju predstavu kosmosa. Ne prihvatajući (antičku) ideju okrugle Zemlje, Kozma je otišao korak (ili možda više koraka) dalje: svijet je zamišljao kao Kovčeg zavjeta. Zaista, manje je čudno nego što zvuči. Dakako, Kozma nije pokušavao da napravi naučno netačan atlas, ali djeluje kao da je pokušao da odgovori na pitanje šta svijet znači. Da li njegov kosmos, zapravo, liči na hram – na prostor koji ima poredak, dubinu i smisao? Detaljan opis takvog svijeta – neodvojiv od boslovlja – dao je u svom djelu Hrišćanska topografija.
Čini se da je Kozma savrmenom čovjeku mnogo bliži nego što izgleda. Jer, nakon aplikacija koje prikazuju kretanje zvijezda u realnom vremenu i sondi poslatih na Mars, i dalje je moguće steći utisak da se mnogo toga može objasniti, a slabo šta razumjeti. Možda bi nam Kozmin „naučno netačni atlas“ danas (ponovo) ukazao na to koliko je važno čovjeku da svijet posmatra kao mjesto prisustva i bliskosti. Jer, čovjek teško može živjeti u svijetu koji doživljava potpuno hladnim ili nijemim. Još od Postanja biblijski tekstovi kao da neprekidno traže način da svijet ponovo učine prostorom čovjekove bliskosti s Bogom. Zbog toga je Kozmina ideja svijeta kao Kovčega zavjeta i dalje zanimljiva: ona podsjeća da čovjek ne živi samo na činjenicama. Čovjek živi i na osjećaju da je život dio nečeg većeg.
Ovaj putnik teško da bi nam bio zanimljiv zbog svog vanrednog poznavanja astronomije, ali veoma lako će nam biti zanimljiv kao neko ko je duboko vjerovao da svijet nije samo hladan i bezličan. U tome je suština njegove (veoma neobične) kosmologije: on brani svijet kao prostor smisla koji čovjek osjeća dublje nego što se da izmjeriti i osmotriti. Jer, svijet ne da nije nešto što samo treba izmjeriti – svijet je mjesto u kojem čovjek živi sa osjećajem da njegovo prisustvo nešto znači.
I tako, Kozma je možda pogrešno slikao kosmos, ali je možda ispravno slikao čovjeka.
