Hrišćani u Siriji su nekada činili blizu deset odsto stanovništva. Danas smo svedoci dramatičnog pada ove drevne zajednice. Rat, verski ekstremizam i ekonomska propast izbrisali su deo istorije koji seže sve do apostolskih vremena.
Napadi i strah
Juna 2025. u Damasku je samoubilački napadač povezan sa Islamskom državom detonirao eksploziv u pravoslavnoj crkvi. Prema The Guardian-u, poginule su najmanje 22 osobe, a više od šezdeset je ranjeno.
Ovaj napad podsetio je na najmračnije godine rata, kada su ekstremisti ISIS-a i Al-Nusre držali cele oblasti pod terorom. Crkve su uništavane, vernici kidnapovani ili primoravani da plaćaju „džizju“ – danak za opstanak.
Kako izveštava Le Monde, u gradu Deir ez-Zoru danas živi samo sedam hrišćana, uglavnom staraca. Od tri stotine porodica koje su 2013. pobegle pred džihadistima, niko se nije vratio. Iako su kuće i crkve oslobođene i delimično obnovljene, nove generacije izgradile su svoje živote u Libanu, Evropi ili Americi. „Čak i da se sve obnovi, niko se više neće vratiti“, kaže jedan od preostalih žitelja.
Iako režim u Damasku formalno štiti manjine, hrišćani su, kao i drugi civili, izloženi korupciji, siromaštvu i proizvoljnim hapšenjima. Nakon teritorijalnog poraza ISIS-a 2019, nije došlo do značajne obnove. Mnoge crkve u Homsu, Alepu ili na severoistoku i dalje zjape u ruševinama.
U svom Izveštaju o ljudskim pravima za 2023. godinu, američki Stejt department konstatuje:
„Hrišćanske zajednice u Siriji ostale su izložene napadima militantnih grupa, uništavanju kulturne baštine i konfiskaciji imovine. Slučajevi otmica i ubistava ostaju nerešeni, a počinioci retko izvedeni pred lice pravde.“
Slično je i u izveštaju Amnesty International iz 2024, koji naglašava da „diskriminacija i nesigurnost podjednako pogađaju sve manjinske zajednice, a hrišćani, zbog svog brojčanog opadanja, nemaju snagu da zaštite vlastita prava“.
„Sirija bez hrišćana nije Sirija“, često ponavljaju crkveni velikodostojnici. Ali brojke govore drugačije. Sa nastavkom egzodusa i nestabilnošću, izgledno je da će ova drevna zajednica postati tek sećanje, prisutno u starim zidinama crkava i u uspomenama onih koji su morali otići.
Ubistvo Fransa van der Lugta – pastir koji nije hteo otići
Frans van der Lugt (10. april 1938 – 7. april 2014) bio je holandski jezuit koji je proveo skoro pet decenija služeći u Siriji. Po dolasku u Siriju sredinom 1960-ih, učio je arapski i uključivao se u različite društvene i humanitarne projekte, posebno jedan poznat kao Al-Ard (Zemlja) — farma i centar za ljude s invaliditetom u okolini Homsa. U vremenima građanskog rata, dok su mnogi strani radnici i pripadnici crkava napuštali Siriju, on je odbijao da ode, govoreći da želi biti sa svojom zajednicom, sa onima koji nemaju kuda.
U jutro 7. aprila 2014. godine naoružani napadač upao je u jezuitsku rezidenciju u starom gradu Homsa. Očevici navode da je sveštenika izveo napolje, udario ga, a potom hicima iz pištolja u glavu okončao njegov život. Imao je 75 godina.
Vest o smrti brzo se proširila, izazivajući ogorčenje i žalost. Vatikan je osudio ubistvo, nazivajući ga „činom bezumnog nasilja protiv čoveka mira“.
Zajednica u Homsu pamti ga kao čoveka koji je bio most između hrišćana i muslimana. Dok je grad bio pod opsadom, on je delio hranu, lekove i reč utehe. Njegov bliski saradnik Vael Salibi preneo je njegove reči:
„Svi me pozivaju da odem, ali kako da ostavim bolesne i stare? Oni nemaju kuda.“
Iako je ubijen, otac Frans je ostao u srcima ljudi kao simbol žrtve i postojanosti. Na njegovom grobu u Homsu danas se mole i hrišćani i muslimani. Njegovo delo u centru „Al-Ard“ nastavlja da živi kao svedočanstvo vere u čoveka i dostojanstvo svakog života.
„On je izabrao da ostane sa svojim stadom, i u tome je njegova veličina,“ poručili su jezuiti na desetogodišnjici njegove smrti.
Paljenje hrišćanskih sela i uništavanje svetinja
Jedan od najstrašnijih aspekata sirijskog rata jeste sistematsko uništavanje čitavih hrišćanskih sela. Nasilje nije bilo usmereno samo na pojedince i sveštenike, već i na čitave zajednice, njihove domove i verske objekte.
Izveštaji govore o selima u kojima su crkve i kuće bukvalno spaljene do temelja. Crkva Svetog Mihajla zapaljena je tokom talasa napada u julu 2025. godine, dok je tridesetak kuća hrišćanskih porodica uništeno požarom. Slični incidenti zabeleženi su u susednim mestima As-Sawra al-Kabira, Rudaymat al-Liwa, Taara i Ad-Duwayra, gde su hramovi pljačkani, vandalizovani i paljeni od strane naoružanih grupa.
This is how the ancient ‘Mar Michael’ church looks after being burned down last night in northern Sweida province, Syria.
Islamist aggression violently targets all minorities in Syria – Druze, Alawites, Kurds and Christians.
What else needs to happen for the international… pic.twitter.com/Llc7UxGYiy— Israel Foreign Ministry (@IsraelMFA) July 16, 2025
Asirska sela u severoistočnom delu zemlje, poput Tel Tawila i onih oko Tel Tamra, takođe su bila meta. Islamska država je tu ne samo palila domove, već i uništavala crkve — jedan simbolički čin s ciljem da se izbriše trag hrišćanskog prisustva. U pojedinim selima, prema lokalnim svedočanstvima, napad nije završavao pljačkom: stanovnici su bili prinuđeni da napuste domove, a čitave zajednice su se raspršile.
Organizacija Aid to the Church in Need zabeležila je slučajeve u kojima su istovremeno napadnuti i hram i okolne kuće — scenario koji je ostavljao stotine ljudi bez krova nad glavom. Takav obrazac, gde se verski i privatni život uništavaju u jednom potezu, imao je jasan cilj: da hrišćansko stanovništvo izgubi svaku mogućnost povratka.
Ovi napadi nisu bili slučajni, već deo šireg mehanizma progona. Kroz paljenje crkava i domova nije samo rušena materijalna struktura zajednica, već i njihovo pamćenje, identitet i pripadnost prostoru u kojem su živeli vekovima.