U našem vremenu, braćo i sestre, često čujemo kritike na račun Crkve i sveštenika — najviše od onih koji u hram skoro nikada ne ulaze.
Mnogi od njih nemaju nikakvo iskustvo života u Crkvi, ne znaju šta je Liturgija, šta je post, šta je Sveta tajna ispovijesti i pričešća, ali ipak „znaju“ kako sve treba da izgleda.
Govore o Crkvi, a Crkvu ne poznaju.
Sude svešteniku, a nikada mu nisu prišli da čuju riječ utjehe, niti vidjeli njegovu svakodnevnu žrtvu, brigu i molitvu za narod.
Lako je posmatrati spolja i vidjeti samo čovjeka, ali tek kad uđeš u hram, shvatiš da je u njemu prisutan Bog.
Takvi ljudi često kritikuju jer im je Crkva “daleka” – a duša, duboko u sebi, čezne za Bogom, pa tu prazninu pokušavaju da popune osudom i nezadovoljstvom.
Ali, Crkva nije kafić ni društvo, nego tijelo Hristovo – sveto mjesto u kojem se spasavamo i liječimo.
Sveštenik nije bezgrešan, ali služi bezgrešnome Bogu.
On stoji pred oltarom sa strahom i ljubavlju, prinoseći molitve za sve – i za one koji ga vole i za one koji ga osuđuju.
Ko živi unutar Crkve, zna da je lakše plakati pred ikonama nego pričati protiv njih.
Zato, prije nego što neko kaže riječ protiv Crkve, neka bar jednom stane pred ikonu i razmisli: „Da li ja zaista znam o čemu govorim?“
Jer bez iskustva vjere, bez molitve i bez poznavanja Svetih tajni – čovjek ne može razumjeti Crkvu, kao što ne može razumjeti ni ljubav ako je nikada nije osjetio.
Crkva nije savršena po mjerilima svijeta, ali je sveta po prisustvu Božijem. A ko joj priđe s ljubavlju, neće u njoj tražiti mane, nego će u njoj pronaći mir, smirenje i spasenje. Ko je zaista blizu Crkvi — manje sudi, više se moli. A ko je daleko od Crkve — više govori, a manje zna.
“Ne treba mi Crkva, mogu se moliti i kod kuće“ – često čujemo ovaj izgovor, ali on pokazuje nepoznavanje ili odbijanje suštine vjere. Na Liturgiji mi primamo živu Hranu duše, sjedinjujemo se sa Hristom, dobijamo blagodat za život i spasenje. Ko se ne pričešćuje, ostaje duhovno odvojen.
Oni koji govore da im Crkva ne treba, najčešće žele da opravdaju svoju duhovnu ljenost ili sebičnost. Misle da mogu sami, sami sebe duhovno nahraniti i spasiti — ali to je zabluda. Bez Crkve nema punog života u Hristu, nema blagodati, nema spasenja.
Istinska vjera se ne živi u izolaciji. Ko odbija Crkvu, odbija i samu blagodat, a sa njom i put ka spasenju.
