Naše očeve sekli su sabljama, vešali o vrbe na obalama reka a nas bezimene, zaboravljene i lišene čak i sočne srpske psovke prodavaće na „garage sale”
Nikad nisam bio zainteresovan za neko sakupljanje. Valjda zbog nedostatka novca, strpljenja, upornosti, talenta, društvenosti i ostalog što krasi kolekcionare. Ali sam odlučio, i sad ne znam zbog čega, da skupljam slanike. Valjda sam to vidio kod neke fine gospode čije sam kuće godinama čistio.
Nema ozbiljne kafanske a ni bilo koje druge trpeze koja nema so i biber na stolu. Kao neki mladenci pobjegli sa vlastite svadbe krase stolove i daju ukus jelu a tako i životu. Crno i bijelo, muško i žensko, kao suprotnosti zavisne jedna od druge stoje tu na stolu uglavnom neprimećeno skrivajući simbole i poruke.
Meni je najveće otkriće u Kanadi, za sve ove godine, svakako je „garage sale“, garažna rasprodaja pokućstva koja počinje nekako s proljeća i traje sve do kasne jeseni. To je vrijeme spremanja, čišćenja kuća, garaža, dvorišta. Sve one stvari koje vremenom postanu nepotrebne domaćini stave na prodaju i tako svaka garaža u gradu postane vikendom mali vašar.
A na vašaru svakakve stvari, stare knjige nikad pročitane, lažni roleks za dolar, maska iz Afrike, šerpe i tanjiri, koferi sa dalekih putovanja, štapovi za golf.
Godinama sam kupovao nečije nepotrebne stvari ubijeđen uvijek da sam napravio dobar trgovinski potez, mada rijetko, skoro nikad, nisam upotrebio te stvari.
Jednog subotnjeg jutra zastanem pred starom kućom ispred koje se tiskao dokon svijet rovareći po tek iznesenim stvarima. Neki mladi ljudi naslijedili kuću sve sa stvarima pa sad rasprodaju šta mogu. Polako poput iskusnog lisca za trgovinu tuđim smećem, trudeći se da ostavim utisak nekog ko se razumije u starine počnem da se guram između Kineza, Indijaca, raznih Evropejaca, jer garažna rasprodaja je radost uglavnom za emigrante.
I taman kad sam pomislio da nema ništa interesantno za mene u dubini garaže na jednom stolu primijetim slanike. Bila je to velika i lijepa kolekcija skupljana vjerovatno godinama sa svih strana svijeta.
Počnem da širim ruke što od uzbuđenja, što od namjere da preprečim pristup svakom radoznalcu. Sve je moje, sve kupujem, prokletstvo moje se ponovo probudilo i vikalo duboko u meni dok sam očima tražio vlasnike da im ponudim otkup cijele kolekcije.
Ni malo stida nisam osjećao što tako olako dolazim do velike kolekcije. Priđe mi mlađa žena i reče da je to pripadalo njenim roditeljima, da su oni stigli iz drugog grada samo da rasprodaju šta mogu i da je cijena cijele kolekcije – koliko dam. Par dolara za kafu i kutiju krofni.
Pođoh rukom prema džepu da izvučem novac ali neka sila, ista ona koju imaju stari škrci, nije dala ruci iz džepa. Polako su se skupljale kockice, kockice života i polako izvukoh ruku iz i onako praznog džepa.
Šta god radili u životu, sa uspjehom ili bez, šta god skupljali kroz taj život, potrebno i nepotrebno, korisno i nekorisno, , sve će to jednog dana da završi na nekom buvljaku, otpadu, na nekom „garage sale“.
Naše očeve su sjekli sabljama, vješali o vrbe na obalama rijeka a nas, bezimene, zaboravljene i lišene čak i sočne srpske psovke prodavaće na „garage sale”.
Ne idem više po garažnim rasprodajama iz straha da bi mogao da nekog prepoznam tamo ili možda sretnem sebe.
Od tada više ništa ne skupljam, osim godina.
Nebojša Zeljić, Kalgari
