Šta je ovo? pitam magacionera. „Goriski vijenac, reprint prvog izdanja. Uzmi primjeraka koliko hoćeš, nije se štampao za prodaju, već da se podijeli.“ I zaista, razrezavši malo jače pakovanje, izvadio sam prvu knjigu. „Gorskiй vienacъ istoričesko sobыtie pri svršetku XVII vieka sočinenie P.P.N. vladыke crnogorskoga u Beču slovima č.o.o. mehitarista 1847.“ Uzeo sam dvadeset primjeraka, malo iz želje da ih poklanjam prijateljima koji vole Njegoša, malo nadajući se da će primjerci poslužiti u trenucima polemike sa onim Crnogorcima koji odriču Njegošu bilo kakvu vezu sa srpstvom tj. sa samim Njegošem.
Ispostavilo se, međutim, da će mi zaliha potrajati dugo (a i dalje imam dva primjerka kod sebe). Najprije, zato što se pokazalo da su raznih spektri „Crnogoraca“ različito ali uglavnom već završeno odgovorili sebi na pitanje o Njegošu i srpstvu. Srbi iz Crne Gore, pa i oni zavičajni (staro)Crnogorci, svakako misle i osjećaju o Njegošu sve ono što i ostali Srbi tj ono što je sam Vladika Rade govorio (o) svojoj duši. Oni nacionalni Crnogorci koji i dalje čuvaju vezu sa srpskim identitetom (obično su to Crnogorci koji govore srpskim jezikom) uglavnom neće sporiti nepobitne činjenice o srpskom karkateru Njegoševe ličnosti i stvaralaštva. Njihovi sunarodnici koji, pak, poriču ma kakvu vezu Njegoša i srpstva razvili su u međuvremenu čitav spektar načina da od sebe odbiju očigledno: od prostonarodnih asocijacija („nije Njegoš jeo ajvar nego priganice i pršut“), preko sumanutih teorija o Simu Milutinoviću Sarajliji koji je „posrbio Njegoša“ do pravih teorija zavjere o „srpskoj propagandi“ i do logički besmislene dosjetke Slobodana Tomovića o tome da „Srbin“ i „srpski“ kod Njegoša označavaju uošte „pravoslavca“ ili „pravoslavnog“ ali ne i – Srbe!
CRNOGORSKI DIJALOZI U crnogorskom društvu postoji jedan politički manir da se uvijek razgovara o „konsenzusu i dijalogu građana“, ali u stvarnosti o onim najbitnijim stvarima – o karakteru, et(n)ičkom i nacionalnom – dijalog je završen. Oni koji su željeli da budu dosljedni Njegošu nisu pošli putem koji je on još vidio za „svakog Srba koji se prevjeri“ – njima polemika nikad nije ni počela, jer polemike ne mijenjaju činjenice, poput one da je najveći pjesnik kosovskog Zavjeta – Srbin. Oni drugi takođe odavno ne polemišu: bilo da čitaju Njegoša u „izboru“ iz koga su izvađeni svi pomeni srpskog imena, bilo da se pribjegava nekom drugom mehanizmu samozavaravanja, bilo da se prosto Njegoš prihvata na jednom neosvješćenom nivou – kao simbol sopstvene veličine i ponosa, bez potrebe da se o njemu samome nešto zna i od njega nešto pročita i nauči.
I to ne bi trebalo da nas brine. Ali tu se ovo kazivanje o sudbini reprintovanih primjeraka prvog izdanja Gorskog vijenca ne završava. Naime, ni srpski poznanici uglavnom nisu pokazivali naročito interesovanje za takve primjerke. Reakcije koje bi uslijedile karakteristično bi opisivale izmještenost, nedovoljnost, kulturološku unakaženost postvukovske srpske kulture. Dovoljno je to što je po srijedi predvukovski pravopis da se dobije čitav niz začudnih pa i odbijajućih reakcija: „To je neko crkveno izdanje? Pa zašto ste izmijenili pravopis – Njegoš je bio Vukov saveznik, znamo da je baš objavljivanje Gorskog vijenca zajedno sa Vukovim Novim Zavjetom, Daničićem i Brankom označio pobjedu narodnog jezika. Nemoguće da bi štampao Gorski vijenac tako?“ Ili: „to je neko rusko izdanje Gorskog vijenca?“ (vjerovatno zbog upotrebe „ы“). „Ko će to danas da čita?“ Ukratko: neka hvala!
Dakle: ni današnji srpski čitalac nije lišen određenog nivoa uskraćenosti i predrasuda kada je u pitanju Njegoš – uglavnom zbog toga što je shematizovana verzija „rata za srpski jezik i pravopis“, neprekidno ponavljana kroz školski sistem već više od 150 godina, porodila binarnu strukturu misli: „dobri, narodni, napredni, praktični Vuk i njegov pravopis kome pomažu umni Njegoš, raspjevani Branko i učeni Daničić“ nasuprot koga stoje „mračni i nazadni, nepraktični i nestandardizovani Stratimirović, Hadžić i dr.“ Ta shema (koja se rodila iz istorijske traume i ozlojeđenosti koju su pobjednici unijeli u sud nad poraženima) čini predvukovsku pismenost ne samo nepoznatom već uglavnom i prokaženom svakome osim srbistima-dijahroničarima, ponekom svešteniku i ponekom entuzijasti. Srbi (i svi bivši Srbi) danas uglavnom nisu u stanju ni da čitaju svoju književnost prije 1847, uključujući i originalnog Njegoša u predvukovskoj ortografiji. Tako da je naprosto besmislena svaka priča o našoj „inteligenciji“ (dakle: o ljudima koji su Srbi, a čija je sposobnost razumijevanja stvarnosti veća od one prosječnog pripadnika naroda) – kako će da shvate stvarnost ljudi nesposobni da pročitaju dalje od 1847?
ISTORIJSKI SLOJEVI No stvar nije samo ortografska. Nepoznavanje dubljih istorijskih slojeva svoga jezika – pa i odbojnost da se oni upoznaju – čine nas trajno hendikepiranim u mogućnostima da saznamo preko horizonta efemernog. Koliko ljudi danas, recimo, zna da u stihu „Bože, spasi, Bože hrani“ u našoj himni glagol „hraniti“ nema značenje „davati hranu“ već „čuvati“ (shodno ruskom „hranitь“)? Ili, da se vratimo Njegošu: jedan od najbesmislenijih „argumenata“ koje separatisti još od vremena Sekule Drljevića potežu u raspravi o „razumijevanju Njegoša“ jeste onaj da je on „Crnogorcima sasvim razumljiv a Srbijancima potpuno nerazumljiv.“ Jeftina propaganda koja bi trebalo da se ogrne očiglednošću računa na očekivanu veću dijalekatsku bliskost Njegoša Srbima iz njegovog zavičaja nego onima udaljenijim od njega. Međutim, sa tim postoje dva problema. Već je Milovan Danojlić napominjao činjenicu da su Njegoševa djela bila rasprostranjena i u Šumadiji, imajući status gotovo ravan Bibliji. No, stav o nekakvom apsolutnom razumijevanju Njegoša samo na osnovu starocrnogorske dijalekatske osnove može imati samo neko ko nikada nije čitao Njegoša izvan nekoliko poslovica. Niti danas, niti tada je neko „na Čevo“ govorio „sobitije“ niti „sočinjenije“, a zasigurno da se bez poznavanja crkvenoslovenskog pa i ruskog jezika ne možeš probiti kroz najsjajnije stranice „srpskog Prometeja“ (I. Sekulić).“Svjetlošću mi vid očih poražen, Veličestvom njegovijeh čuvstva, te ja padnem na brijeg kristalni“ (a tek da se prisjetimo „tjelodviženija“ koji stih više u Luči mikrozma) ili „s vnimanjem sam zemljske mudrace voprošava o sudbi čovjeka“. Čak i u savremenoj ortografiji ovi stihovi su prosječnom čitaocu nerazumljivi, osim ako on ne želi da ih razumije. Međutim, kulturno rastočenje čovječanstva čini ogromnu većinu ljudi ubijeđenim da sve što im je nerazumljivo jeste „glupo“ u smislu da nema šta da im kaže ili nema kako da im „praktično“ posluži. U tom smislu, slojeviti pjesnici i nisu danas popularni – da bi se razumijeli nije dovoljno samo lijeno baciti pogled na papir ili ekran.
Njegoš jeste naš najveći pjesnik, ali je slojevit jezikom, ličnošću, sudbinom, stavovima. Da bismo ga čitali sa razumijevanjem, moramo da znamo nešto više od trenutnog stanja sopstvenog jezika i kulture – registar književnih i istorijskih navoda i aluzija kod Njegoša ogromnih je razmjera, a misleni i jezički još su dublji. Zato je on i nesvodiv na samo jedan kulturni registar – onaj demotske kulture i pismenosti, koji je ovladao Vukovom reformom i koji je ostao dominantan u srpskoj kulturi nakon Vuka. Svi raniji registri, sva ta sobitija, čuvstva, ponjatija i vnimanja – danas su pojmljeni kao zastarjeli i strani, a i jedno i drugo znači: odbačeni. Njegoš je, vidjeli smo, znao da riječ „slovo“ u srpskom jeziku može značiti „pismeno“, pa opet, u svom zavještanju on će napisati „Tvoje je Slovo sve iz ništa sotvorilo“ (Jn 1,3) a ista misao se sreće u bilježnici: „Slovo je Božje začalo mirove u prostore“. Od Vuka na ovamo ubjeđuju nas, nasuprot Njegošu, da je riječ „Slovo“ nepodesan prevod helenske riječi Λόγος (podesan je bio čitavih hiljadu godina!) već se moramo mučiti ili sa nedovoljnom Riječju ili sa uvezenim Logosom. Zadivljujuće je to što je Njegoš u bilježnici, ličnim zapisima i prepisima iz štiva, još više sklon današnjim „arhaizmima“, „rusizmima“ i „crkvenoslovizmima“: tamo je u svakoj rečenici neka „vječnost ničtožnosti“, „sokrovišnica“, neko „nepostižno namjerenije“ i „nastojeće“ (= sadašnjost). I taj unutrašnji Njegoš, duboki srpski poeta i vladыka, možda je posljednja epohalna ličnost koja je mogla da ostvari puškinovsku sintezu naroda i plemstva, vijekova prethodnih i budućih, najboljeg iz tadašnje Evrope i najdubljeg u nama samima. Ali stihija Vukove pobjede nad jednim dijelom nas nalazila je načina da uključi i Njegoša u pobjednike nad onim protiv čega on nikada nije ratovao. Na današnjem razmeđu epoha koje se mimoilaze, vrijedilo bi se zamisliti: imamo li budućnosti ako nismo u stanju da čitamo Njegoša u pravopisu kojim je sam on pisao?
Pod uslovom da biološki preživimo, srpski narod će se do kraja XXI vijeka raslojiti na ogroman broj onih koji će najprije redukovati sopstvenu pismenost na isključivo latiničnu, a nakon toga će se kao „nepraktični“ pokazati i č, ć, š, đ, ž… sve ono čega nema u engleskoj latinici. Ostaće samo „ošišana latinica“ do momenta do koga gospodari masa ne odluče da robovi ne moraju nužno ni da budu pismeni. Vjerovatno i fizički i društveno izolovani, preostali Srbi će konačno shvatiti da nisu nastali u XIX vijeku već znatno ranije, pa ćemo se u većoj mjeri opismeniti tako da možemo da čitamo vijekove ispred i iza nas, a ne etikete na konzervama. Možda će se srpska kultura više okrenuti Rusiji, pa će se vratiti na stanje triglosije: srpski jezik i srpska ćirilica za našu upotrebu (bez odbacivanja prošlosti), crkvenoslovenski u hramu, za razgovor sa precima i savremenicima, književni ruski jezik za razgovor sa ostalima iz naše civilizacije. Ako želite da se spremite za takav svijet, potražite negdje Gorskiй vienacъ istoričesko sobыtie. Onaj prvi svijet, latiničke nepismenosti, doći će i ako se za njega ne spremate.
