Ima nešto iskonski čisto u ideji ringa. Bolja metafora čovekovog položaja u društvu od zatvora. U zatvoru je još moguće neko zavaravanje. Na ringu nema bežanja; nema taktike; nema ni nade. Ovde se sve otkriva. Ostatak života je trening, psihološka priprema, traženje pobedničke strategije. A kad se jednom stupi na ring, pucaju arkade, lome se vilice, otkriva se od čega je čovek napravljen. Mali bijeli kvadrat ograđen labavim konopcima. Nijedne senke; stalno je svaki detalj pod reflektorima. U svakodnevnom životu ova nepodnošljiva suština prekrivena je bezbrojnim iluzijama, željama, pogodbama, planovima, nadama, dosadom – ima puno praznog hoda. I na pozorišnoj sceni uvek ima nekih viškova, čak su i grčke tragedije razvodnjene naslagama gestova i brbljanja. Dokazuje se i opravdava. Sve je to pogodba i prevara. Ko može da odglumi ono izopačeno lice ispod pesnice s kojega odskaču kapljice krvi i znoja? Život se na ringu svodi na tri sastojka koje hemija ne može da razblaži: strah, borbu i pad.
Nigdje nije tako opipljiva strast mase nad čovjekom osuđenim na samoću i pad. I to kakvu samoću! Usred uzavrele mase, go, sveden na ono što mu je Bog dao, pesnice i želju za životom, gonjen kao što nije gonjena nijedna zvijer, tone u nesvijest dok se nad njim nadnosi bezbroj užarenih očiju, urla bezbroj promuklih grla, a sudija strogog lica hladno odbrojava poslednjih deset brojeva do izlaska sa ringa. Kad se bokser posle meča pogleda u ogledalo, ne zna ko je to tamo. Nešto unakaženo, ružno, zastrašujuće.
Ta nesrećna nakaza mu je bliža od najljepše našminkanih maski. Sve je to tako, osim ako je čovjek napravljen od nesalomivog materijala. Onda se desi nešto kao prekid u istoriji. Nešto kao pauza usred košmara. Mora film da se vrati unazad, inače se ništa ne razumije. Koji je to čovjek napravljen od nesalomivog materijala? Najbolji, najveći, najljepši. Toga nema. Ima. Sjedi da ti pričam. Desilo se jednom – da ja znam, nije dvaput – da publika nije mogla da napusti salu ni dva sata posle meča. Boksovalo se u Njujorku do kasno u noć. Gledaoci su kao začarani buljili u prazan ring ne vjerujući očima da su vidjele ono što su vidjele. Za nas u Evropi to se dešavalo u četiri ujutro. Ni posle se nije moglo otići na spavanje. Čovjek osjeća da nešto izdaje ako se samo u mislima udalji od onoga što je vidio, kamoli da ode na spavanje. Tu bi trebalo ostati. Ulazi u dan posle takvog jutra kao da ide u progonstvo, u nešto hladno, mutno, ljigavo.
Do nekoliko godina prije smrti izvodili su ga u javnost, a onda nije više bilo ni tih izlazaka. Pronesio se glas da je umro, pa porodica demantuje. Negdje sam pročitao da je stalno bio u bolnici. Imao je Parkinsonovu bolest. U završnoj fazi ta bolest sramotno degradira čovjeka. Po simptomima liči, možda više nego ijedna bolest, na metafizički strah koji se širi iz jezgra života na svaku ćeliju: sve drhti, sve se kida, ništa ne dobija pun oblik, ni riječi ni pokreti.
Vidio sam ga jednom. Ne sjećam se kakva je priredba bila u pitanju, jer su ga uvijek izvodili da uveliča neku proslavu ili veliki sportski događaj. Ličio je na veliku rijetku životinju koja se pokazuje kao kuriozitet. Ljudi se guraju da je vide. A životinja pravi spore uplašene pokrete koji pokazuju da nema predstavu o tome gdje se nalazi.
Vode ga za ruku, neko uzvikuje njegovo ime i dodaje „pravi američki heroj“. To je status Muhameda Alija u završnoj fazi života. Monstruozno je nadut od ljekova. Ne može da govori. Na tugaljiv način i ovako naduto lice podsjeća na letećeg Kleja iz rane mladosti. Imao je reflekse mačke. Plesao je na ringu kao balerina. Imao je ono što se zove „baby face“, ovalno, umiljato lice crne djece sa očima punim žara. I sad ovo neprirodno naduto lice oblikom podsjeća na ono „baby face“ koje je osvojilo svijet još prije nego je postao prvak svijeta, bilo mu je tek dvadeset godina. Ovaj naduti mjeh koji mu sad služi umjesto lica mogao bi biti neslana šala da nije očiju koje na tome licu još ne umiru. Sve je umrlo, ali oči su još žive. Žive, doduše, negdje daleko u dubini glave, kao da ih nosi mala noćna životinja koja bježi sve dublje u šumu. Nema kraja ni njenom strahu ni nemilosrdnosti gonilaca.
Uvijek je bio simbol nečega što ga daleko prevazilazi. I kad je pobjeđivao i kad je gubio. I kad je bio najljepši čovjek na svijetu i kad je postao naduta mumija. Voli ga slava. Zato je tako brzo postao slavan i zato je bezbroj pisaca, sociologa, novinara, stalno imalo potrebu da nekako protumači šta on znači u modernom društvu. I sad se desilo ovo: Muhamed Ali umire od straha, drhti potpuno nemoćan pred rukom malog djeteta, vodaju ga po priredbama. Radi za Ujedinjene nacije. Kao ambasador dobre volje.
To naprosto ne može biti. Može se desiti svakome osim njemu. Imao je talenat da pretvori u „događaj“ sve što radi i u centar svijeta svaku tačku na kojoj se on nalazi. Jedna od titula koju je nosio je „najveći ego Amerike“. Jedino je njemu prirodno stajala titula „najslavnijeg čovjeka na svijetu“, koju mu je, čini mi se, dao Bi-bi-si. Izgledalo je na početku njegove karijere da je to sve posledica izuzetnog talenta za reklamu i provokaciju. Pisalo se da je on jedan od prvih shvatio da je moderno društvo cirkus u kome vladaju isključivo zakoni šou-biznisa. Ovladao je tim zakonima prije drugih i bolje od drugih. Bio je postao simbol reklama i laži koje najbeznačajnije besmislice pretvaraju u veliki događaj. Ali već tada je u Muhamedu Aliju bilo nešto drukčije. Jeste bio majstor reklame i laži, ali sâm nije bio proizvod ni reklame ni laži. Hvalio se da je najbolji bokser svih vremena, ali je i bio najbolji bokser svih vremena. Nikad prvak u teškoj kategoriji nije plesao po ringu kao da je iz lakih kategorija, nikad nije imao bolje reflekse nego oni iz lakih kategorija ni udarao brže od njih.
Dobro, govorilo se, lijep je, brz je, vješt je, duhovit je, ali nema one primitivne siline, one iskonske snage koja čini veličinu boksera, nije lud, nije užasan, nije zvijer. Ko je mogao znati? Ko je mogao znati upravo to: nijeste još vidjeli šta znači biti neustrašiv, neuračunjiv, bijesan i nesalomiv – dok se on ne otkrije u svojoj istini. Moglo se znati od početka, nego čovjeka prevari ona lakoća s kojom se zabavljao na ringu. Moglo se znati ako čovjek zapostavi sve ornamente velikog majstora i zagleda mu se samo u oči.
Nijedna zvijer ne otkriva tako čistu mješavinu straha od gonilaca i odlučnost da nikad više ne ustukne. Stajao je na ringu kao na pozornici svijeta, s ludačkim ponosom Najvećeg, Najboljeg, Najljepšeg, spreman da se sudari sa svijetom kao da se zakleo precima svoje ponižene rase da nikad više neće kleknuti pred gospodarima. Sve se to vidjelo još na mladom Kleju. Ali ko bi pomislio da će se to zaista razviti do onolikog sjaja!
Tako čistih i tako silnih strasti kakve je Muhamed Ali nosio u očima teško da se može naći. Možda kod nekih ptica grabljivica. To je bio pogled što kreće iz većih dubina i kao da cijepa površinu oblika na koje se spušta. Ne kliza svijetom po površini, nego ga cijepa.
Hvalio se da je najljepši čovjek na svijetu, ali je i bio najljepši čovjek na svijetu. Bio je istinit – u onome balonu reklama i iluzija šezdesetih godina bio je kao nebrušeni dijamant. Na kraju je ostao utisak da ga ništa drugo nije ni zanimalo do da izrazi svoju istinu do kraja i natjera sve gledaoce da je vide. Dugo je bilo nepodnošljivo što za svjedoka svoje izuzetnosti uzima cijelo čovječanstvo, i to sa gordošću kakva je neprihvatljiva i kad je čovjek sam pred ogledalom zanesen sobom, kamoli u javnom životu. Očekuje se od tako obdarenih ljudi da budu malo skromniji.
Što baš ti?! Ko te izabrao?! Ali na kraju, svi su se poklonili. Sve je ispalo kako treba.
Mnogo se hvalio, ali i da je više ne bi bilo štete: niko mu nije bio ravan. Bokseri uvijek boksuju „odozdo“. I da bi se bolje koncentrisali za udarac i da bi se bolje zaklonili i lakše izdržali udarce. I uvijek se trude da što stabilnije stoje sa obje noge, da bi jače udarili i lakše izbjegli iznenadni napad. Samo je Muhamed Ali boksovao s visine, uspravan, spuštenih ruku, zabačene glave. Znao je rizike ovakvog držanja bolje nego iko, ali je u njemu uvijek bio neko ko se ne savija. Sa tim nije bilo kompromisa. Samo se nije znalo dokle taj neko može da ide. Da li će se tako držati i kad postane vruće, da li je u pitanju samo vješt i naduvan sportista, ili čovjek koji se ne savija ni kad dođe strašna ura. Cio svijet je bilo zahvatilo neko nezdravo, podmuklo očekivanje trenutka kad će se otkriti slabost Muhameda Alija.
A onda je istina počela da se otkriva. U tome otkrivanju – ako nije u pitanju apstraktna nego ljudska istina – uvijek ima nešto bar malčice veličanstveno. To dolazi od viška ljepote. Ko tada u sebi ne osjeća divljenje, nego nastavi da zavidi i zakera, od toga nikad neće biti čovjeka. Dešava se polako i tiho. Prema istini je mozak podešen kao prema Bogu. To je gost koji se navodno oduvijek očekuje, ali pošto nikad nije došao prešao je u legendu, povukao se iz mozga i pritajio. Možda je zauvijek otišao? I onda jednoga dana kosti pod kožom počinju da se pomjeraju na neki neprirodan način. Šta će ovo biti? Proći će. Nešto se ipak dešava. A ono pritajeno očekivanje iz mozga, starije od svih strahova i želja, penje se polako ka površini čula, obuzima tijelo. Vidjećeš što nijesi mislio. Bolje povjeruj odmah.
Istina se otkrivala daleko od veličine sportskog šampiona. Čim je prvi put postao prvak svijeta prešao je u islam i promijenio ime – jer je Kasijus Klej „robovsko ime“. Nije htio ništa od robovske prošlosti. U državama na jugu Amerike tada su još uvijek crnci visili po uličnim stablima. Ko si ti da dižeš glavu? Ni posle osvajanja olimpijske medalje Kasijusa Kleja nijesu pustili u restoran za bijelce. Posle toga je bacio medalju.
Započeo je možda najvažniju fazu crnačke bore za ravnopravnost u Americi. I Malkolm X i Martin Luter King išli su putem koji je on otvarao. Sa borbe za crnačka prava nekako se spontano njegova pobunjena svijest proširila na borbu protiv „isteblišmenta“ u Americi i protiv rata u Vijetnamu. On je bio jedna od prvih javnih ličnosti koja se usudila da kritikuje taj rat. Tek kasnije, i možda najviše zahvaljujući njegovoj popularnosti u krugovima mladih pobunjenika i studenata, razviće se cio antiratni pokret.
Ništa od toga nije bilo smišljeno. Muhamed Ali nije imao savjetnika i nije pravio političku strategiju. Iz njega je kuljala energija koja nije mogla biti kanalisana i kojom je spontano reagovao na sve što se dešava. A energija je, valjda, bila od vrste koja ne može biti zamućena. Inače, kako objasniti? Onako uspravan u ringu, vidio je daleko. Vidio je svijet i znao je da ga svijet gleda. Bio je svjestan da je narodni šampion, a da protiv njega, i u ringu i u životu, ulaze u borbu raznorazni predstavnici „bijelog isteblišmenta“. Bila je to nova verzija najstarije ljudske priče: rob se buni protiv gospodara.
Trebalo ga je poniziti i slomiti. Za primjer. Ima da puzi po podu i da moli, na oči cijelog svijeta. Kad nije moglo drukčije, vlast je odlučila da šampiona svijeta pošalje u rat u Vijetnam. Tamo će ga trajno ili bar privremeno ućutkati.
Mnogi su tada u Americi bježali od rata, ali je samo Ali odbio da se odazove na poziv i ostao u Americi, možda zato što nije naučio da bježi iz ringa. Tada se to nije vidjelo, nego sad, gledajući unazad, vidim: ušao je u ring sam protiv najmoćnije države svijeta. Jer ni Amerika nije mogla nazad kad je već objavljeno da Ali mora u rat: ako se povuče pred pojedincem, država će izgubiti autoritet i svi podanici će otkazati poslušnost. A on nije ni trepuno ni ustuknuo.
Odbio je da ide u rat jer mu to ne dozvoljavaju Bog i savjest. Bila je još jedna sila: robovska prošlost njegove rase. Muhamed Ali je otkazao poslušnost u ime svih robova. Dešavalo se da urla slobodno kao lav usred mase koja ga je smrznuto gledala kao da nikad lava nije vidjela. Njegovo obrazloženje za odbijanje da ratuje u Vijetnamu postalo je jedna od najslavnijih rečenica vezanih za period toga rata. Rekao je: „Nemam nikakvih problema s Vijetkongom, nikad me niko iz Vijetkonga nije zvao crnčugom.“
Posle toga, bar za izvjesno vrijeme, nije moglo da se filozofira o humanitarnom ratu, geostrateškim interesima, moralnim obavezama civilizacije… Oglasio se šampion.
Oduzeta mu je šampionska titula, zabranili su mu da boksuje, oduzet mu je pasoš, osuđen je na zatvorsku kaznu. Ulagao je žalbe, branio se sa slobode, ali nije pristao da zaćuti. Stalno je pravio neke drame, držao predavanja na Univerzitetima, pojavljivao se kao glumac u pozorištu. I stalno je vodio žestoku, uvijek rečitu, duhovitu i beskompromisnu kampanju protiv „bijelog isteblišmenta“, militarizma, rasizma…
Amerika, ali i ostatak svijeta, bila je podijeljena oko njega. Postao je ikona mladih pobunjenika šezdesetih godina i najuticajnija ličnost onoga što se zvalo kontrakultura. A u isteblišmentu je postao najomrznutiji čovjek Amerike. Sve je sa njim uvijek bilo „naj“. Bio je iznad svih, drukčiji, jer u pobunjeničkim pokretima koji kreću odozdo i pretvaraju se u modu uvijek ima mnogo neuspješnih i frustriranih ljudi koji jašu na talasu; samo je Muhamed Ali bio istinit. On je silazio s trona svjetskog šampiona, bio je najveća svjetska zvijezda koja je sve izgubila jer se suprotstavila vlastima. Postao je simbol onoga za šta su se borili svi pobunjenici: čovjek koji žrtvuje sve u ime glasa savjesti.
Odjednom se otkrilo da je cijela njegova ličnost oduvijek stremila takvoj ulozi. U njegovoj rečitosti, spontanosti, urlanju, kao i u njegovom plesu u ringu, oduvijek se naslućivala želja za slobodom i dostojanstvom. Bio je najveći bokser, postaće i najveći sportista dvadesetog vijeka, ali uvijek je bio i nešto više. Nešto izvan kategorija. Sve je uvijek slutilo na čovjeka koji je odlučio da zbaci lance i kojega više nikad niko neće ulančiti. Pijan od slobode, neprekidno pjeva i pleše.
Podudarao se s duhom šezdesetih godina, iako je bio drukčiji od svega što se tada radilo i pričalo. I prirodno je postao najizrazitiji simbol tih godina. Nikakvi hipici, rok muzičari, filozofi, gurui, nijesu ni približno oličavali ovu epohu kao Muhamed Ali. Svi drugi su bili foleri. Lažni, prividno naivni, profiteri. Svi su igrali društvene igre pod maskom provokatora. I oni su jahali na duhu pobune, ali su sanjali karijeru i pare. Samo je Ali htio dostojanstvo i slobodu. Svi su „izgledali“ kao da su nešto drugo, i neprekidno su radili na tome „izgledu“, samo je on zaista bio ono što jeste. U tome je bio najbolji predstavnik „pobunjene“ epohe, ali i potpuno drukčiji od pomodnih oblika pobune. Dok vremena nijesu počela da se mijenjaju.
*
Prvi meč između njega i Frejzera, kao mnogi događaji u šou biznisu, proglašen je za „meč stoljeća“. Ali kad se desilo ono što se desilo, brzo su komentatori osjetili da uobičajena reklamna laž u ovom slučaju nema smisla. Polako je ušla u upotrebu prosto riječ „Borba“, „The Fight“. Svi dodatni pridjevi bili su nedovoljni da objasne izuzetnost ovog događaja. I sad se nepogrešivo zna na šta se misli kad se kaže „Borba“. Ima samo jedna.
Među bezbrojnim komentarima koji su pokušali da dočaraju iskustvo onih koji su meč gledali možda je najbliži istini: „Noć kad se zaustavila istorija.“ A sociološki je vjerovatno najtačnije zapažanje pisca Hantera Tompsona: „Frejzerov udarac (u petnaestoj rundi) označio je kraj šezdesetih.“ Posle toga više ništa nije bilo isto. Muhamed Ali nije boksovao skoro četiri godine i tek je nedavno bio dobio dozvolu da ponovo boksuje. U međuvremenu je postao heroj cijele generacije. I dalje je bio „narodni šampion“. Mržnja vladajuće elite i tihe konzervativne većine rasla je do histerije.
Samim čudom je tih godina izbjegao sudbinu Martina Lutera Kinga i Malkolma X. Napadali su ga kao izdajnika i kukavicu i zvali ga komunistom. U njegovom odsustvu Džo Frejzer je postao novi šampion svijeta, takođe bez izgubljenog meča. I Frejzer je bio crnac i veliki bokser, ali bio je samo sportista koji radi svoj posao, kako je sam govorio, i ne miješa se u politiku. Zato su ga proglasili „bijelim šampionom u crnoj koži“. Muhamed Ali je sve takve zvao „čiča Toma“, ili „kućni crnac“. To su gospodarevi omiljeni crnci, dobri i vjerni kao psi, gospodska djeca ih obožavaju. Muhamed Ali je svakim atomom svoga bića mrzio kućne crnce.
Sve je to stvorilo takvu atmosferu oko ovoga meča da je on daleko prevazišao okvire sportskog događaja. Njime su se bavili ljudi koji nikakve veze sa sportom nijesu imali. Svi su bili za jednog ili za drugog iz bezbroj sportskih, političkih, socioloških, estetskih, filozofskih razloga. Najviše Amerika, gdje je to bilo skoro pitanje rata, ali i cio svijet je bio podijeljen na „Alija“ i „Frejzera“.
Tek kasnije se uočilo da će posle ovoga meča početi kontraofanziva konzervativnih snaga u Americi, koja će do kraja decenije dovesti na vlast Ronalda Regana, militarističku ideologiju i finansijski kapitalizam. U tome će bivši hipici i disidenti dobiti uloge – i pare – o kojima su sanjali. Zaista je Frejzerov udarac u petnaestoj rundi označio kraj jednog svijeta. Ali mani svijet, u tome udarcu se otkrilo nešto važnije od svijeta.
*
Desilo se tada i nešto drugo – moralo se desiti – nešto tužno i strašno, skriveno od svih očiju, o čemu ni danas nema dokaza. Kakav je dogovor s vlastima Muhamed Ali napravio da bi dobio pravo da ponovo uđe u ring? Da li je pristao da prestane da se bavi politikom i da napada vlast? Pala je neka Pogodba. U sitnim satima, u sali iza restorana. Ona gadna sila što potkupljuje svaku ljepotu nagrizla je spontanost Muhameda Alija. Samo tu i tada. Trebalo je živjeti. Ubrzo je zaista prestao da se bavi politikom. Uskoro će ga i zvanični mediji proglasiti „najvećim“. On sam je prestao na tome da insistira.
Ali to je bilo posle. Sad je pred njim bio meč vijeka. Onaj meč na kome će se iskupiti za Pogodbu.
Tukli su se, Frejzer i Ali, kao dva svijeta koji nemaju ništa zajedničko i koji ne mogu postojati istovremeno: na život i smrt, do poslednjeg daha. A desilo se da je jedan bio zaista najveći bokser svih vremena, iako zarđao posle duge pauze, a drugi neumorni borac na vrhuncu forme, spremljen za ovaj meč kako se možda nijedan bokser nikad nije spremao, skoro robot, tako da se „ne vidi kako je moguće da izgubi“, kako je pisao prije meča jedan novinar koji je pratio Frejzerove treninge.
Sve je stremilo ka jednoj žiži, sve se uklapalo za „noć kad će stati istorija“.
U prvom dijelu svoje karijere, dok je plesao, Muhamed Ali praktično nije primio nijedan ozbiljan udarac. Zato se sumnjalo da je „balerina“ i da će se predati čim počne da dobija batine po lijepom licu na koje je bio toliko ponosan. U ovome meču je primio mnogo više udaraca nego u cijelom životu. Možda niko dotad nije primio na ringu toliko udaraca. I to udaraca od jednog od najvećih nokautera u istoriji. Više nije plesao. Pauza je bila velika i bio je četiri godine stariji. Udarci su pljuštali neprekidno. Stalno je izgledalo da je meč na ivici nokauta, publika je bila u delirijumu od početka do kraja meča. Svi su čekali da padne „najveći ego Amerike“.
U petnaestoj rundi konačno se desilo „ono“. Spor, izmrcvaren, na nogama koje klecaju, Ali je bio Frejzeru na idealnoj razdaljini. Taman koliko ovome treba da zamahne i cio se ispruži, unoseći u udarac snagu cijelog tijela, i smjesti mu kroše u bradu. Bio je to, kako je posle rekao sudija u ringu, najjači udarac koji jedan čovjek može primiti.
Cijelo Alijevo tijelo silovito je odbačeno unazad. Izgledalo je da se odiglo sa poda prije nego je tresnulo na leđa. Noge su mu otišle u vazduh, za trenutak se činilo da će se prevrnuti preko glave, a onda su i one pale nazad na patos, onako mlitavo kao da je tijelo već bez života.
Ako ne mrtav, Ali je morao biti bez svijesti. Iznijeće ga iz ringa kao mrcinu. Nikad više neće onako urlati, niti će mu oči onako izazovno sijati. Sramota se pela do neba. Naočigled cijelog svijeta.
Spavati. Možda sanjati. Svaka tačka na tijelu boli. Petnaest paklenih rundi. Povući se negdje duboko, daleko od razularene gomile. Lizati rane u samoći. Odustati od svega.
Ili ustati?
Kako?! I nekako protiv Frejzera i svjetske super sile, ali kako protiv fizičkih i psihičkih zakona života?
*
Istorija se zaustavila, ali mirovala je samo jedan tren. A onda je prešla u domen čuda. Muhamed Ali je počeo da ustaje. Nije ležao ni sekund. Bokseri uvijek u nokdaunu, ako imaju snage da ustanu, čekaju da sudija počne da broji, odmore se do pet, do šest, pa onda polako ustaju. Da dođu do daha. Da dobiju na vremenu. Muhamed Ali je ustajao kao da se okliznuo. Ustajao je kao u snu. Nije se borio za dah, nije dobijao na vremenu. Nije ni sumnjao, ni mislio, ni kalkulisao. Nije mogao biti ni sekund na podu.
Posle meča, Frejzer je rekao da nije vjerovao očima. Ali je rekao: „Važno je da nijesam ostao na podu.“ Lice mu je bilo tmurno, pogled smračen. Nije znao šta se desilo.
Niko nije vjerovao očima. Ni danas, na snimku, ne može da se vjeruje očima. Neki događaji ostaju nevjerovatni uprkos protoku vremena koje sve čini običnim. Svijest se na njih ne navikava. Ni po kakvim racionalnim, sportskim, medicinskim analizama nije mogao ustati s poda. Mrtvi ne ustaju. Čuda se dešavaju u bajkama, ali ne u Medison Skver Gardenu na oči stotina miliona gledalaca širom svijeta. Jedan čuveni, stari sportski komentator kasnije je rekao: to je bio najveći događaj kome sam prisustvovao u životu. Dugo posle meča, ne vjerujući čemu je prisustvovala, publika je ostala u sali. To je bilo tada.
*
Možda čovjek živi samo za jedan trenutak. Za trenutak kad treba da učini jedan gest, ili da kaže jednu riječ, pa ako uspije – ispunio je svoju misiju. Ali niko ne zna kad će se to desiti, ni šta će se od njega tražiti. Izgleda da ljudi stalno, iako nesvjesni toga, žive u nekom očekivanju. Stalno im se čini da će se desiti nešto posle čega će se sve razjasniti i njihov život dobiti smisao. Dok traje to čekanje pretvaraju se da nešto rade, zamajavaju se, dosađuju se, svađaju se, jedva podnose besmislene dane i noći u očekivanju „onoga“ što će se neminovno jednom desiti.
Tragična je pretpostavka da se to „nešto“ možda zaista i desi svakome čovjeku, ali dođe nenajavljeno, izgleda obično, tek povjetarac na licu, i prođe a da čovjek nije shvatio ko ga je posjetio. Nije umio da kaže pravu riječ u pravom trenutku, da podigne pogled, pruži ruku, a trenutak prođe. Pređe život u beznadežniju fazu a da čovjek ne može da se sjeti kad se to desilo. Kad je on to nešto promašio?
Meni, a možda ni cijeloj mojoj generaciji, nije bilo dato da vidi bolji primjer ovoga „trenutka koji preobražava cio čovjekov život“ od ustajanja sa poda Muhameda Alija. Trebale su mi godine da shvatim veličinu toga trenutka.
Doživjeću, u samo nekoliko decenija, da se velike ideologije, borbe svjetskih sila, istorijske i moralne dileme, disidentske strasti, društveni preobražaji, mode i umjetnički pokreti, da se sve pretvori u farsu i sprdnju, a da iz blata, kad se plima povukla, na ringu ostane samo jedan čovjek čija ljepota nije načeta: Muhamed Ali ustaje sa poda.
Ko je mogao znati?! A opet: morao si znati. Ako tada zataji, čemu mozak služi?
Možda je tajna bila u tome što se nije dvoumio ni djelić sekunde. Da je pomislio, makar u najdaljem kutku svijesti, da li da probam da ustanem – ostao bi na podu. Malodušnost bi trijumfovala. Nije dao sumnji da uđe u mozak. Nego je smjesta poslušao najdublji glas u sebi, onaj bez smisla i opravdanja, koji je rekao nešto kao: „Sad, Ali!“ Poslušao je bez oklijevanja. A bilo je toliko lakše i logičnije – utonuti u san. Ali onda to ne bi bila „Borba“. Niti bi Muhamed Ali u prvom meču koji je izgubio postao zauvijek nepobjediv.
Frejzer je prebačen u bolnicu, Ali je ležao polumrtav u svlačionici. Po opisu jednog svjedoka, kad je ušao u svlačionicu jedna žena je grlila Alijeva koljena i tanke kosti na leđima tresle su joj se od plača. Muhamed Ali nije imao snage ni oči da otvori. Žena je bila tada slavna pjevačica Dajana Ros. Ne pomičući otečeno lice, Ali je rekao: „Dajana, reci svima napolju da sam zaradio dva i po miliona dolara.“ Ono za koljena i suze i ne mora da bude tačno – kao svi nevjernici i ja sumnjam u višak ljepote – ali ovakva rečenica se ne izmišlja. Inače bi je izmislio Hemingvej.
Tako je to kad bogovi nekoga vole. On spava, sve ga boli, izgubio je meč stoljeća, a oni prosipaju po njemu milost. Po višoj dužnosti, nad njim Dajana Ros roni suze.
Tim riječima su zaključene šezdesete i počinjala je nova epoha. Zaradio sam konačno pare. Morate da me primite u vaše društvo. Ne može više niko da me izbacuje iz restorana.
Ove riječi su trebale da pokažu prkos, ali odzvanjale su rezignacijom. Ima u njima nešto beskonačno tužno. Najava velikog umora. Odustajanje. Idi, Dajana, i kaži svima da sam postao milioner. Prokleta Pogodba. Počela je da se naplaćuje.
Prošle su godine, možda i decenije, prije nego što su neki pisci počeli da shvataju da je u tome meču poraženi pobijedio. Dugo je trebalo da se shvati da su se u ovoj borbi dva gladijatora takmičila, ne ko će zadati više udaraca, nego ko će ih više primiti. Postavljalo se epohalno pitanje koje će prije kraja vijeka ostati i jedino: dokle čovjek može izdržati?
Razumijevanje događaja napredovalo je polako, eliminacijom manje važnog. Dok se svi pogledi nijesu zaustavili na čudu: Ali ustaje sa poda. Nesrećni Frejzer, kome je na ovaj način nekako oteta pobjeda, konačno je rekao za udarac o kome su ga stalno pitali do kraja života: „To je, vjerovatno, bilo djelo Boga.“ Što se tiče Alija, ništa što je uradio prije ili poslije nije bilo ni približno tako veliko. Onim ustajanjem sa poda probio je granice boksa i sporta, ušao je u drugu kategoriju ljudi, onih koji su u stanju duševnom snagom da savladaju fizička ograničenja. A to ne može biti.
Osim, možda, ako su iza čovjeka beskonačna količina poniženja i patnje, generacije osramoćenih, silovanih, uplakanih predaka koji svi zajedno upiru očima u njega jednoga koji se uspravlja i ne dâ više na sebe. U ime miliona. Možda može ako je čovjek u djetinjstvu gledao kako se na krošnjama stabala u zoru, na jutarnjem povjetarcu, njišu crna tijela kojima su vrane oči popile, kao u pjesmi Bili Holidej Čudno voće.
Više nikad Muhamed Ali nije bio isti.
To se dešava ljudima posle graničnih iskustava. Posle iskustava u kojima imaju osjećaj da su dosegli granice svojih mogućnosti i ispunili svoj zadatak. Osjećaju, takođe, da nemaju snage za više. Posle toga po pravilu žive mirno, pomalo rezignirano, imaju pogled koji luta, kao da ne znaju šta da rade od vremena koje je preostalo. Drugi način je misticizam. U trans, pa nek traje dok traje. Trans mistika je traženje tačke u duši u kojoj prestaju fizička ograničenja. To je ono kad tvrde da lete. Iako ne lete, ne lažu: osjećaju se kao da lete. Na toj tački je živ čovjek najbliži smrti, ali i najdublje u životu.
Muhamed Ali je stigao na tu tačku posle petnaest užasnih rundi, a kad ju je dodirnuo, vratio se snagom koja se ne može objasniti. Uvijek su ova iskustva spektakularna i oko njih se plete istorija ne samo pojedinaca nego čitavih naroda, ali dobiju posebnu vrijednost kad izgleda da su se desila slučajno, da nijesu tražena, kao u slučaju mistika.
Šta je to? Volja? Duševna snaga? Moralni instinkt? Neko ludačko osjećanje dostojanstva?
Ali šta je to – duševna snaga? Alijevo ustajanje sa poda u petnaestoj rundi najljepša je ilustracija duševne snage u našem vremenu, tu scenu su od tada vidjele milijarde ljudi, ali O tome bolje od mene priča jedna biljka. Evo kako. To i nije biljka, nego obična drača, ili korov. U srpskom jeziku je nijesu udostojili ni imena, nego je zovu boca, zato što je puna vrlo oštrih i čvrstih bodlji; nigdje se ne može prstom dirnuti, ničemu ne služi. Zna da naraste i do dva metra. Na vrhu ima jedan mali crveni čuperak, doduše vrlo nježnih vlasi. Koliko je ružna, neprijatna i štetna, toliko je otporna i vitalna. Nema biljke koju je teže ubiti. To je toliko žilavo, gipko, uvrnuto i nekako zadrto da je možete gaziti, udarati, kidati, vući (samo sa specijalnim rukavicama) koliko god hoćete, onako iskidana ona nastavi da živi. Ubrzo posle neprijateljske najezde počne da se odiže od zemlje i njiše na povjetarcu onaj crveni čuperak kao da plazi jezik naočigled svima! I ovakva, drska i nepokorna, ušla je na glavna vrata, kao najslavnije muze, svjetske literature!
Desilo se jednoga dana da je ostareli Tolstoj stao u beskrajne oranice oko Jasne Poljane. Dokle oko dobacuje nigdje ni boja ni oblika, ništa osim crne, masne izvrnute zemlje. Samo se na jednoj tački iz blata izdigla boca s crvenim čuperkom. Drugi ne bi, ali stari Lav je razumio o čemu je njena pjesma. Zbog nje se sjetio Hadži Murata, kavkaskog hajduka čiju priču je nosio u sebi cijelog života. Ni taj nije mogao da padne i ostane u blatu. Nije umio da se prilagodi trikovima civilizacije i nije umio da se nagodi. Njoj za ljubav, Tolstoj je preveo šapat korova na moralni jezik ljudske duše. I rodi se njegovo poslednje remek-djelo.
I crnogorski junak Marko Miljanov naučio je da piše samo da bi zabilježio sličice iz života ljudi u kojima je u jednom trenutku duševna snaga savladala strah i odbacila pogodbe. To su Primjeri čojstva i junaštva. I on je već bio star, i njega je bio pritisnuo pesimizam zbog zaborava onoga što jedino vrijedi da ostane upamćeno. Zašto li u starosti tako brzo, u talasima, gubi značaj sve što je bilo toliko cijenjeno u društvu, a traju, ili se čak uspravljaju u blatu, samo oni cvjetovi u kojima se ukazuje veličina ljudske duše? Ja mislim da je to vezano za blizinu smrti. Duševna snaga je, između ostalog, otpor jedne tačke u čovjeku da se mijenja prema diktatu okolnosti. Sve se mijenja osim te tačke. Čak kad su sve okolnosti usmjerene na to da ovu tačku razbiju ili pokore, tu se pojavi nešto što baš tada neće da se savije, nego preokrene najteže okolnosti tako da služe njenoj istini. Biće da ova nepotkupljivost duše, makar samo u jednom trenutku na jednoj tački, kao utjeha privlači starce: ima nešto što se ne dâ, ima nešto što traje, ima nešto jače od umiranja. Ima nešto što vrijedi pričanja. Kad je podigao svoje izubijano tijelo sa poda u petnaestoj rundi, Muhamed Ali je ostavio fizičko svjedočanstvo o ovoj sili u čovjeku što trijumfuje nad spoljnim svijetom.
*
Ljudske mase su se tada, posle Frejzerovog krošea, kretale preko kontinenata u potrazi za novim pašnjacima, iz dva pravca ka susretu koji će se desiti na kraju Hladnog rata i donijeti basnoslovna bogatstva dalekovidim prevarantima. Ti veliki pokreti istorije ne osjećaju se dok se dešavaju. Maskiraju ih detalji svakodnevnog života. Gura se gomila, zanose je strahovi i želje, svi se trude da ne ostanu pod papcima, tu je nemoguće dokučiti smisao i pravac kretanja. U jednom takvom pokretu utkani su bezbrojni životi, niko ne zna kuda ide i šta mu se dešava, svak se tješi besmislenim nadama. Ali posle se sve to sapere, i na dnu sjećanja se pojavi neka apstraktna struktura, slična onim crtežima što iskrsnu na nebu kad se linijama spoje zvijezde u sazvježđima. Čovjek gleda, i ne može da vjeruje očima: to je to, nema sumnje, to je njegov život, ali kako je moguće da je sve ispalo drukčije nego što je htio i radio? Tada se javlja i želja da se taj pokret stavi u priču – najčešće lažnu – ne bi li se očuvala veza između stvorenja što baulja po zemlji i apstraktne strukture njegovog života što se ocrtava u sazvježđima.
Tako su se kretale pobunjene generacije šezdesetih, sa Istoka i Zapada ka tački na kojoj im je bila obećana sloboda. Pokušavali su da budu mladi i hrabri. Pokušavali su da se raduju, pokušavali su da se pobune, naročito su se trudili da budu spontani. Čim bi čuli da je neko negdje našao način da bude spontan, svi bi pojurili. Kako je to tužno, kad u ogromnim masama svaka jedinka uzalud pokušava da bude spontana! Kao da pokušava da odglumi život. Jadna stvorenja, dušu dala za lažne gurue. Hipici, rokeri, disidenti, artisti, humanisti, sve velikani ujedinjeni snom o računu u banci i petominutnoj slavi. Nikad ništa slabašnije po ovoj zemlji nije puzilo. Nešto tako nemoćno, a puno snova o pobuni.
Tada sam naučio da je Mladost strašno surova boginja. Gledala ih je izbliza, netremice, kao da se čudi kako im uopšte pada na pamet da će im se iko smilovati, kamoli ona što ni kad bi htjela ne može dirnuti ni vrhom prsta gnjilo voće. Sanjali su o slobodi i spontanosti, a jurili u ropstvo i poniženje. Trči bez glave, skači, pjevaj, lijevo-desno, naprijed-nazad, komunizam-liberalizam, seks, droga, sloboda – a na kraju Sazvježđe Bika, hladno i jezivo. Sve je ovo nekakva nauka.
*
Je li u tom ruganju Mladosti objašnjenje što će se ova generacija, kad se dokopa para, oružja i vlasti posle Hladnog rata, odnositi prema svemu živom na zemlji kao osvetnici pozvani da unište sve mlado, slobodno, spontano i radosno? Kad ja nijesam mogao, ne dam nikome drugome! Postoji li ovakav zakon u psihi: biti toliko kivan na samoga sebe da hoću da uništim i prirodu i ljude? Prva generacija koja je sebi postavila za cilj da produži ljudski život na stotine godina – ne dâ drugima ni da se rode. Kamoli da joj ugroze privilegije i pare.
Na Zapadu su sanjali o miru i ljubavi, na Istoku o slobodnom društvu, ljudskim pravima i dostojanstvu ličnosti. Nijesu imali snage nizašta. Kad su maske pale, umjesto slobodnih ličnosti ostala su prazna tijela, poslušnija od domaćih životinja, spremna da se pomire sa svim manipulacijama, da podrže najveće laži i najciničnije ratove. Trebalo je požuriti, rasprodavale su se poslednje iluzije, ko sad zakasni nema kome da se žali.
Nikad u Evropi i Americi narodi nijesu bili u toj mjeri lišeni duševne snage. I to je mračna pozadina Alijevog ustajanju sa poda. Kao da je u ustajanju „najljepšeg u generaciji“ istorija još jednom skupila svu snagu, podigla borca na noge tako da ga svi vide, i onda pustila da sve padne. Kažu da ima takvih primjera u prirodi: biljka pokaže najljepši cvijet prije nego umre, ili ptica zapjeva ljepše nego ikad prije nego zauvijek zaćuti. Kažu nešto slično i za zvijezde.
*
Htio ne htio, Muhamed Ali je uvijek bio simbol ove istorije. Uvijek veliki i tragičan, pod znakom veće sudbine i kad ne može ruke da podigne ni riječi da artikuliše.
Bio je najljepša slika mladosti i postaće najgrđi simbol starosti.
Odradio je i drugi dio posla, bez sjaja u očima ali i bez pravdanja.
Boksovao je i živio po dužnosti, nikad se u njega više nijesu vratile ona vatra i furiozna sloboda koje su upravljali njegovim životom ranije. Čak i u velikim mečevima, kao sa Foremanom, bio je samo veliki bokser. U još dva meča koja je boksovao s Frejzerom opet je pokazivao da može da izdrži masakr – tražio je masakr – ali ni tu više nije bilo onoga čuda koje podiže čovjeka sa zemlje. Pokušavao je sve, ali nikakve batine više nijesu mogle da ukrešu staru iskru.
Meso je krvarilo, kosti su pucale, ali je tijelo ćutalo, bez tajne. Glupo, besmisleno mrcvarenje. Veliki bokser, jak karakter, igra se samouništavanja iz dosade. Zgrtao je ogromne pare i bacao ih kroz prozor, stalno je bio u dugovima.
U petnaestoj rundi njihovog trećeg meča, Frejzer je morao da odustane jer su mu oba oka bila zatvorena. Muhamed Ali se još držao na nogama koje nije mogao da pomakne. Nikad takva scena nije viđena u ringu: slijepac i bogalj. Kasnije je Ali rekao da je ovo iskustvo bilo „od svega što znam najbliže umiranju“.
Izlažući se udarcima pokušavao je da prizove jedno sjećanje koje više nije mogao doseći. A opet, to sjećanje je bilo toliko lijepo da je životarenje bez njega bilo nepodnošljivo. Tako to vjerovatno uvijek biva posle onoga trenutka velike milosti kad je čovjek nekako izašao iz sebe i prevazišao sebe. Posle toga može da nabacuje kakve hoće boje na svoj život – uvijek ispada siv. I krv bude siva.
Od tada nadalje je to radio: prići najbliže umiranju. Ljekari su mu već od 1977. savjetovali da prestane da boksuje jer mu je tijelo u očajnom stanju. Čak su i bokseri, kojima je bio uzor i legenda, izbjegavali meč sa njim – iz sažaljenja. Znalo se da traži da ga tuku. Niko nije htio da udara bolesnog čovjeka. On je, međutim, stalno tražio protivnike i izlazio u ring potpuno nespreman, samo da bi nastavio da upija udarce. Publici je postajalo nelagodno da ga gleda, novinari su prikrivali sažaljenje kad su o njemu pisali. Boksovao je kao na usporenom filmu, kao da boksuje protiv fantoma a ne živih ljudi. Boksovao je i kad, zbog bolova u šakama, nije više mogao da stisne pesnice. Udarao je kao da miluje.
To je bio Najveći, Najbolji, Najljepši čovjek svoga vremena.
Pokušavao je da razvali svoje tijelo, da pobjegne iz njega prije nego Parkinson zatvori sve izlaze.
Nije mu se dalo.
*
Prvi problemi sa govorom i drhtanjem ruku počeli su 1979, mada je znakova bilo i ranije. Ni tada nije htio da prestane da boksuje. Izgleda da je ipak dosegao neki tajni cilj na poslednjem meču protiv Holmsa, 2. oktobra 1980. Zapisano je da je to bio „najgori sportski događaj ikad“. Silvester Stalone, koji je sjedio pored ringa, izjavio je da je meč ličio na „autopsiju na živom čovjeku“.
Prišao je još bliže smrti: gledao je sopstvenu autopsiju. I to je izdržao. Kao da se svetio onome koji ga je tako prekrasnog napravio: gledaj šta je od tvoga sina ostalo… Na svoj način, prizivajući sve te batine, Muhamed Ali se molio.
Te jeseni, posle autopsije na živom čovjeku, Ronald Regan je pobijedio na izborima za predsjednika.
Parkinsonova bolest je definitivno konstatovana 1984. Počela je karijera njegovog neprepoznatljivog tijela kao počasnog gosta na gala-priredbama. Otvarao je Olimpijske igre, kao „američki heroj“ bio je maskota na proslavama dvjestote godišnjice američkog Ustava, koja se poklapala s krajem Hladnog rata, postao je izaslanik Ujedinjenih nacija za humanitarna pitanja. Sve to je bilo praćeno priznanjima i nagradama. Svuda su mu aplaudirali, svi su ga voljeli. Moćni, slavni i bogati čekaju u redu da se slikaju s njim. Vode djecu da im ga pokažu. Djeca ga obožavaju.
Vidiš, sine, to je najveći bokser u istoriji, to je neukrotiva zvijer, ta mumija koju pridržavaju ispod ruku. Pazi da ga ne gurneš.
Čula i udovi otkazuju. Lice nepomično. Ne može ničim ništa da izrazi. Totalni rob. U duhu i u tijelu. Nikako da se sjetim na koga me podsjeća.
Ali sam konačno razumio zašto se toliko trudio da umre u ringu.
Muhamed Ali je postao ponizno, krhko, anestezirano čudovište. Ima takvih junaka u video igrama. Bez kandži i bez zuba, napunjena injekcijama, umirala je najraskošnija zvijer u globalnoj „životinjskoj farmi“. Umirala je preko trideset godina.
Kao za inat, poslednjih godina je u Americi naišao talas rasističkog nasilja kakvog nije bilo od šezdesetih. Policajci ubijaju bespomoćne crnce iz zabave. Lako vam je sad.
I na samrtničkoj postelji, onako grandiozan i tih, ležao je kao simbol odsustva nečega velikog. Prikovan za postelju. Bolničarka mu prijeti prstom kad prospe supu niz bradu. U bunilu pokušava da ustane. Bunca kako je krajnje vrijeme da počne ozbiljno da trenira. Dajana, smislio sam kako da zaradim milione. Pobiću ih sve. Čim ustanem.
