Svi ste nekada videli lik na novčanici od 50 bosanskohercegovačkih konvertibilnih maraka. Obično nas sve interesuje novčanica, a lik na njoj nam je nebitan. U pitanju je Musa Ćazim Ćatić.
Musa je bio pesnik, poznavalac srpskog, turskog, arapskog i persijskog jezika, student šerijatske škole i svakako uz Mehmedaliju Mak Dizdara jedan od najvećih pesnika.
Međutim, ono što je zanimljivo u vezi svih učenih ljudi je činjenica da imaju razvijenu nacionalnu svest pa ni Ćatić nije izuzetak.
1899.g. objavio je pesmu ,,Srpski ponos“, a ona glasi:
Ja sam Srbin, srpsko d’jete,
Srpska mi je savijest čista;
Junačkih mi djeda slava
K’o sunašce žarko blista.
Ja sam Srbin – tim imenom
Vječno ću se ponositi,
Spas srpskoga slavna roda,
Na srdašcu svom nositi.
Od mog roda, sto junaka
Pr’jetilo je groma sili,
I srpsko su ime mačem
Na kamenju bilježili.
Pred udarcem njihovijem
Tresle su se velje gore,
Stupali su vazda smjelo
Po mejdanu da se bore.
Kamo, kamo Dušan silni?
Kamo paša Sokolija?
To su dični sinci Srpstva:
Ko zv’jezda im slava sija!
Ja sam Srbin – gusle imam,
Uz njih tio popijevam,
I ljubavlju – prema Srpstvu
Svoje pjesme zagrijevam,
Slavim Marka i Miloša;
Slavim hrabrog Đerđeleza:
Imam njinu uspomenu,
Britki handžar oštra reza.
Pa nek mi se dušman javi,
Nek na bojno polje dođe;
Mene hitac ne prima se,
Ne može me rezat gvožđe,
Markova je ovo ruka,
Topuzinom znade biti;
Hamajlija Alijina
Od oštra me gvožđa štiti.
Ja sam Srbin – srpsko d’jete,
Za Srpstvo mi duša gori –
Robovaću srpskom rodu,
Dok me crna smrt ne smori.
Kako reče Njegoš:
,,Ja bih radije no išta na svijetu
vidjeti slogu među braćom
u kojima jedna krv kipi
i koje je jedno mlijeko odojilo
i jedna kolijevka odnjihala!“
