Ovo je naše vrijeme najopasnije što su ljudi usmjereni samo na profit, na dobit. To je sad ideologija, svjetska ideologija – da se što prije zaradi, da se ima da bi moglo da se uživa, kako to nameće savremeno društvo. Ako mlad čovjek to ne postigne, a nema drugog smisla života – onog vječnog i neprolaznog, onda je prirodno da se obesmisli njegov život i da digne ruku svoju na sebe.
Opaka je ova ideologija, mnogo je teža i opasnija ova ideologija sadašnja – evropska, evroamerička ideologija – nego čak i ona iz vremena komunizma. Jer komunizam je bar imao neku ideju, htio je neko dobro za sve ljude. Način na koji je to radio je opak i otrovan, tako da je sve propalo. Sve što je radio komunizam radio je bez Božijeg blagoslova, odričući Boga kao Vječno dobro, misleći da bez Boga može da ustroji ljudsko društvo i da unaprijedi ljudski progres, a vidjeli smo šta je bilo na beskrajnim prostorima Rusije i naših krajeva – sve što su gradili naši komunisti, sve je propalo i nestalo kao prah i pepeo – ruševine.
Šta je sa preduzećima? Šta je sa seljačkim radnim zadrugama posleratnim? Šta je sa nacionalizacijom privatne imovine, crkvene imovine? Danas, evo nas kao prosjaci, i tražimo od Evrope da nas ona spasi, da nas obogati, a mi smo razorili sve ono što je bilo urađeno u tom vremenu komunističkom. Iza toga šta se u stvari skrivalo? Bezbožništvo, ubijanje Boga, da bi se zemaljskim dobrima i ljudskom snagom ostvario ljudski pravi život. Htjeli su, i tome su druge učili, da grade svoju sreću bez Boga i protiv Boga, da bez truda zarađuju svoje parče hleba i da se bogate otimajući od drugih, jer navodno ti drugi su buržoazija pa treba njima otimati. Ali – oteo si pa si i to prokockao, a i ono što ti je možda otac ostavio i to si izgubio… Nažalost, bojim se, braćo i djeco, ništa drugo se ne radi ovdje u ovom našem društvu nego se nastavlja ta i takva ideologija, u dubini bezbožna, koja ne daje istinski, pravi smisao ljudskoga života i ljudskoga djelanja ovdje na zemlji, i koja se ponovo zasniva upravo na otimačini. […]
Krstu Tvome se poklanjamo, Vladiko, i Vaskrsenje Tvoje slavimo – sve je u Crkvi u znaku Krsta. Stradanje je Krsta dobrodjetelj – nije to Sveti Petar Lovćenski Tajnovidac slučajno rekao. Kada izgubimo to saznanje, na kome je sve rođeno, iz koga je izraslo sve što je sveto i čestito u Crnoj Gori, onda gubimo i smisao života. A kad se zadobije smisao stradanja i patnje, onda se zadobija istinski i pravi smisao ljudskoga života. U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci! E to je nauk naš, to je nauk Časnoga krsta, to je nauk ove nedelje, to je nauk Svetog oca našeg Vasilija. Neka bi Bog dao da taj nauk – jedini pravi, istinski, vječni, neprolazni – obasja i naša srca i naše umove. Da nas Bog obasja tom mudrošću, i da nas ispuni onom svjetlošću Tavorskom vječnom i neprolaznom u kojoj je jedina nada čovjekova i jedina istina ljudskoga življenja.
