Iz daleka dolaziše da vide njene „nadzemaljske oči”. Posjećuju je Jovan Subotić i Ivan Mažuranić, Johan Sajdl joj posvećuje pjesmu, svojim stihovima veličaju je Ljubomir P. Nenadović i Đorđe Rajković, Vuk je zove svojim „čedom Fruške”, knez Mihailo sebe smatra njenim prijateljem i zaštitnikom, mitropolit Mihailo je lično poziva u Beograd, a Njegoš za nju veli: „Ja pojeta, ona pojeta, da nijesam kaluđer, eto kneginje Crnoj Gori.”
Put slavne Srpkinje, Milice Stojadinović
Srem. Sveta Fruška Gora. Bukovac i Vrdnik. Tačke u kojima počinje put slavne Srpkinje, Milice Stojadinović. Nije slučajno Milica potekla iz ovog dragulja srpskog, posutog svetim manastirima i ispresijecanog bogotražiteljskim putevima, iz te zemlje svetionika i pribježišta, zemlje s viševjekovnim „pogledom na Srbiju”.
Ovaj predio, sa mnogo slojeva, istorije, mita, viteštva i molitve, odredio je umnogome život, snove, ideale i poeziju Milice Stojadinović. Nekada je bila veoma poštovana, voljena i slavljena. Njena poezija treperi od rodoljublja i čistog, gotovo naivnog uzbuđenja i zanosa.
Pripada starijem pjesničkom naraštaju
Pripada starijem pjesničkom naraštaju, onom koji je pjevao četrdesetih godina XIX vijeka, ali je njena uzvišena osjećajnost za srpski rod tijesno povezuje i sa nastupajućim romantičarima. Ipak, Milica ne otvara svoje žensko srce, ne otkriva svoje djevojačke snove. Postoje dva ključna, sudbonosna preloma koja su trajno obilježila Miličinu sudbinu, njen život i njenu smrt. Jedan momenat je iznenadna smrt kneza Mihaila, a drugi je njen konačni odlazak iz Vrdnika u Beograd, nekoliko godina pred smrt.
Smrt kneza Mihaila bila je veliki udarac ne samo za Milicu već i za mnoge druge velikane toga vremena i za samu Srbiju. Tih godina umire i niz velikih Srba. Vuk, Branko Radičević (nešto ranije), Ljubomir Nenadović, Jovan Sterija Popović. Iza njih ostaje prazan prostor koji nije bilo lako popuniti. Smrću kneza Mihaila Milica gubi velikog prijatelja, ali i pokrovitelja.
Knez Mihailo Obrenović ju je veoma cijenio kao pjesnikinju
Knez Mihailo Obrenović ju je veoma cijenio kao pjesnikinju i pomogao je štampanje njenih prvih zbirki pjesama. Milica se često prisjećala njihovih dugih razgovora, vođenih dok je bila na dvoru. Nikada se nije oporavila od tog gubitka, ali ostaje uspravna i visoka u svojoj patnji. Sve više ju je osvajalo osjećanje udaljavanja; njime je prigušivala istinu da se u njoj začeo i raste nenadoknadiv gubitak.
Od tada je lebdjela u vremenu iščekivanja da se dogodi što se mora dogoditi. Drugi momenat, njen konačni odlazak iz Vrdnika, opet je iznuđen. Bila je prinuđena da ode, jer sve ono što je voljela i što je bilo njeno sada su „gazile tuđe noge”. Te 1875. godine njen brat prodao je i njen poslednji vinograd, i veći dio njihove roditeljske kuće. Nije to mogla da gleda, da podnese.
Živjela je još samo za ideju da je potrebna svom narodu
Živjela je još samo za svoju ideju da je potrebna svom narodu, svojim Srbima, da ih bodri svojom pjesmom i da im previja rane svojim rukama. Sa tom idejom, na poziv mitropolita Mihaila, hita u Beograd.
Više nije bilo kneza Mihaila, njenog pokrovitelja, ali se nadala razumijevanju dobrostojećih, rodoljubivih srpskih gradskih porodica koje bi mogle biti zaštitnice takvog pjesnika i umjetnika. Nije bilo tako! Boljelo ju je. Udaljavala se.
Ona je posvetila čitav svoj život srpstvu, pjevala o „slavenskim lipama” kao drveću slobode, o Karađorđu, o Knićaninu i njegovim dobrovoljcima, vojvodi Stevanu Šupljikcu, o davnim srpskim kraljevima i junacima, o Lazaru, Obiliću, Dušanu. Milica, srpska heroina, umire napuštena i zaboravljena 25. jula 1878. godine u Beogradu.
Ostala je upamćena po zbirkama Pesme i Pesme II, putopisu Pisma iz Srbije, kao i po svom Dnevniku, koji svedoči o njenom ličnom i književnom razvoju.
