„ŠPIJUNSKI avioni NATO-a nadleću Srpsku i Srbiju“ – objavljeno je onomad u svim domaćim medijima.
Vježbaju!? Snimaju mete!? Prijete!? Malić kaže: „Jata crnih labudova očekuju nas do izbora u SAD“.
Da li je Dodik satjeran u mrak koji je najgušći pred zoru? Ili…
Godinama nakon izbora ’90, ne samo u BiH, razočarano je komentarisano da rezultat izgleda kao nacionalni popis stanovništva, da se birači nisu izjašnjavali za različite političke opcije, nego evidentirali svoju naciolnu pripadnost.
Jedni su ružili narod, a drugi lidere. Čak i većina koja je glasala za nacionalne stranke bila je iznenađena uvjerena da oni drugi neće.
U drugim republikama su pak bili ubijeđeni da jedino u „Jugoslaviji u malom“ nije moguća pobjeda nacionalnih stranaka.
Ino-promotori građanske države znali su da u BiH građana nema, pa su privremeno podržali umjerene nacionaliste kao branu restauraciji komunizma.
Milošević je nudio skraćenu Jugoslaviju pod bilo kojim uslovima (Beogradski sporazum). Ćosić je u sarajevskom „Holidej inu“ vodio dijalog srpskih i muslimanskih intelektualaca, ali Izetbegovića, svoga štićenika u sudskom pocesu zbog verbalnog delikta, nije uspio da ubijedi.
Karadžić je u svome posljednjem obraćanju zajedničkoj Skupštini BiH govorio: „Ne prijetim vam nego vas molim da shvatite da Srbi ne mogu da prihvate vašu dominaciju …
Sabina Silajdžić je jedina nedavno podsjetila svoje da su im Srbi nudili sporazume, a oni sve odbijali.
Nisu SDA, SDS i HDZ, odnosno Karadžić, Izetbegović i Kljujić podijelili Muslimane, Srbe i Hrvate, nego su ih birači iza zavjese zaokruživali prema „nacionalnom spisku stanovništva“.
Priče kako narodi nisu znali za koga i za šta glasaju i šta ih čeka poslije izbora, da su prevareni itd. zanemaruju da su to bili prvi slobodni višestranački izbori, da su pravo glasa imali samo punoljetni. A nije bilo ni medijske manipulacije jer su socijalistički urednicii otvoreno navijali za nenacinalne stranke.
Draž demokratskih izbora je što mogu i da iznenade. Ali te ’90. ishod izbora bio je iznenađenje za mase koje su nasjedale propagandi.
Vlast je, međutim, imala informacije DB-a sa terena i zato se prilikom uvođenja višestranačja opirala formiranju stranaka sa nacionalnim predžnakom. „Povampiriće ustaštvo, četništvo i baliluk“, govorili su, što je značilo da se za 45 godina (’45 – ’90.) nije ništa promijenilo.
Pišući o „stereotipu o suživotu i zajedništvu“ Ivan Lovrenović obajašnjava: „Otkad postoje tri vjersko-etničke grupe u BiH – a postoje u ovoj formi najmanje pola milenija – uvijek je postojao prostor zasebnog ‘tajnog’ života svake od njih, sa pravilima koja vrijede samo za taj unutarnji život i uvijek je, isto tako, postojala potreba za onim drugim, paralelnim prostorom suočavanja i interakcije kao vitalne funkcije zajedničkog socijalno-ekonomskog života. Istina je i jedno i drugo, ali kada god su ta dva principa rodoljublja i domoljublja dolazila u koliziju, onaj prvi je uvijek bio prvi“.
Iz ugla Zapada, činjenica da su govorili istim jezikom, služili se istim pismom, slavili iste državne praznike, to je djelovalo kao „narcizam malih razlika“. Međutim, u ovdašnjim uslovima osnova nerazumijevanja ležala je u etnonacijama baziranim na tri svjetske religije, na istoriji okupacija pod kojima nikada nisu bili na istoj strani i jedni drugima činili više zla nego okupatori. Zato evo i danas iste značajne datume iz zajedničke prošlosti u jednom entitetu obilježavaju kao nacionalni trijumf, a u drugom kao dan žalosti.
Istorija BiH može se pratiti ne samo kao kontinuitet mira i saradnje tri naroda prekidanih okupacijama i ratovima nego kao kontinuitet antagonističke koegzistencije i ratova, prekidanih intervalima miroljubive koegzistencije. Andrićevu „tanku liniju koja u Bosni dijeli ljubav od mržnje“ valja tumačiti ne samo kao istovremenost krajnosti, koje ne idu između ljudi nego kroz ljude, nego i kao nepredvidivu naizmjeničnost opasnu po stotine hiljada života.
Nepredvidljivu zato što, opet Andrić, „na granici Bosne prestaje svaka logika“.
Seoski „komšiluk“ i gradska „raja“, koji su izrasli u mit spontane integracije stanovništva u BiH odozdo, bez obzira na vjeru i naciju, te zvaničnu politiku odozgo, funkcionisali su samo na lokalnom mikronivou i nikad nisu zaustavili opšte nacionalne obračune.
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca zagovarala je „jedan troimeni narodu“, SFRJ „bratstvo i jedinstvo“.
U BiH je u okviru „rasfederirane jugoslovenske federacije“ lansirano „zajedništvo i suživot“, ali protiv „paternalizma“ i „svojatanja“ od strane Srbije više no Hrvatske.
Godinama su se Hasan Grabčanović i Hrvoje Ištuk, ideolozi bošnjakluka u kulturi, svađali iz Sarajeva sa Beogradom, čiji su Andrić, Skender, Meša, Emir, iako su se oni sami izjašnjavali kao Srbi. A Ekmečić je uzalud objašnjavao da u BiH postoje tri nacionalne istorije i kulture.
I u najboljim godinama samoupravnog socijalizma u BiH i represivnog bdijenja nad nacionalnim odnosima, jedni su navijali za Zvezdu, drugi za Dinamo, treći za FK Sarajevo. Jedni su čitali Politiku i Večernje novosti, drugi – Vjesnik, treći – Oslobođenje.
„Srbi i Hrvati sijali Bosni, a vremensku prognozu pratili na Radio Beogradu ili Zagrebu“. Izbor štampe na kiosku i navijanje na stadionima Koševo bili su prostor nekontrolisane slobode i barometar političkog raspološenja tzv. običnog apolitičnog čovjeka. Ali iz Nevesinja, Foče i Šipova dolazili su u Sarajevo uz rizik da, ako pobijedi Zvezda, navijački autobus bude kamenovan.
Čak ni najviši dometi BiH kao što su 1000 škola, 1000 km puteva, gasifikacija prijestonice Energoinvest, Šipad, Agrokomerc, Zimska olimpijada, Doli bel i Derviš i smrt, Bijelo dugme, Top lista nadrealista, Sevdalinke na Ilidži, nisu uspjeli da integrišu republičko društvo.
Nisu se svi jednako radovali i ponosili, pa Mikulić nije posato bosanski Tito.
Istorija i savremenost BiH u toj mjeri ruše iluzije o cjelovitoj, jedinstvenoj, multi-kulti državi, da se iole upućen pita kako je nekom tako nešto uopšte moglo pasti na pamet kao racionalan projekat.
Ne ulazeći u motive potektorata, inspiracija može samo da bude socijalistička BiH.
PIK vidi kao zamjenu za politbiro CK SKBiH, visokog predstavnika za generalnog sekretara, demokratiju za kompartijski demokratski centralizam. Imaju i kod bosankih domaćina istomišljenike, koji vjeruju da bi, da je socijalizam potrajao, došlo do amalgamiranja tri naroda u jednu bosansku nadnaciju ili bar rađanja bosanskog patriotizma.
Nešto od toga u tragovima možda se i jeste bilo začelo, ali taman koliko i jugoslovenski patriotizma kod Slovenaca i Hrvata.
Nužan uslov bio je minimalan kapital povjerenja koji se transformisao u maksimalno nepovjerenje kakvo nije postojalo ni 1914. i 1941-ve. No i da je socijalizam potrajao, teško da bi bilo drugačije kad već nije bilo stoljećima unazad.
„Narodi mogu mirno da žive stoljećioma pod imperijama i diktaturama, ali kada dođe sloboda biraju da žive sa sebi sličnim po vjeri, naciji, kulturi i da samoupravljaju“ (Volcer). „Zato je u složenim državama demokratija veliki rastvarač“ (Dal).
I Srbi i Hrvati vole BiH, ali u dijelovima teritorije od ukupno od 75 odsto, a Bošnjaci je vole u cjelini, ali sa teritorije od 25 odsto. Ako im NATO u nekoj bosanskoj Oluji silom „ne vrati“ tu, kako oni kažu, „privremeno okupiranu teritoriju“, a Tramp neće, u „drugom pluvremenu građanskog rata“, koji prizivaju, rizikuju i taj frtalj BiH jer matice bi opet pritekle „dijaspori“.
Ostaje da sanjaju da će Srbi sami otići preko Drine sa „blatom koji im se zalijepilo za opanke“.
Dodik, nekadašnji lokalni šampion u vožnji traktora, veli da će ako Srpskoj ne vrate ustavne nadležnosti, odvući u Srbiju pola teritorije BiH.
Uzajamnim etničkim čišćenjem prema popisu iz 2013. više Srba je ispražnjeno sa teritorije FBiH, nego nesrba iz RS.
Nije to bila „velika seoba naroda“ jer i prije rata su postojale veće teritorijalno-etničke koncentracije Srba u Krajini, Semberiji, istočnoj Hercegovini, Muslimana u srednjoj Bosni i Cazinskoj krajini, Hrvata u zapadnoj Hercegovini, Bosni srebrenoj i Posavini.
„Amerikanci mogu pobijediti u BiH, ali neće ništa riješiti, i zato treba da doprinesu plišanom razvodu“ – ovo je rekao Kisindžer, a ne Dodik, koji to zove „mirni razlaz“.
Avioni NATO-a i crni labudovi već su letjeli i proletjeli, a ishod prvih demokratskih izbora ’90. samo je potvrdio da je BiH trajno nemoguća dražava.
