Na Svetoj Liturgiji čujemo riječi: U miru Gospodu se pomolimo – a nama bijes na nozdrve izlazi! Za višnji mir…, a mi se zalijepili za zemlju, za sve truležno, sve prolazno, živimo na nivou fudbalskog stadiona. A, treba da se molimo za višnji mir! Za mir svega svijeta – a mi osuđujemo sav svijet! Ne možeš, prosto, ne možeš da primiš tu molitvu! Niti ona tebe može da primi kao molitvenika. Zato je za Liturgiju potrebno pripremiti se…
Zajedničke i saglasne molitve! Mnogo je bitno da smo svi u ovom nastrojenju: da i ja nemam neprijatelja, ali da ni ti nemaš – ili da ne želiš da ga imaš, ako ga već imaš, da ne želiš da ga imaš i da se podvizavaš u tom pravcu da promijeniš odnos, tj. nivo života. Mnogo je bitno da se dignemo na taj liturgijski nivo jer se sa njega sve vidi. A neprijatelja, ako promijeniš nivo i dođeš do ovog liturgijskog nivoa, više ga ne vidiš kao neprijatelja. Tek onda, ako smo tim duhom preobraženi – a to je duh pokajanja, pa onda sabrani – tek onda možemo da primimo ove zajedničke molitve i saglasne molitve da imamo.
Takve molitve nas sabranih, u takvom mirnom, liturgijskom duhu, takve molitve mogu – sve! Lepo stoji u tim zajedničkim i saglasnim molitvama: šta god zaištemo od Oca, u ime Sina, kroz Liturgiju, Duhom Svetim – sve će da nam da. Ali, treba da postignemo najpre tu, nazovimo je – radnu, liturgijsku temperaturu. A, ako mi dođemo, pa ja pun mržnje, a ti pun zlopamćenja, onaj pun gnjeva, jeda, zavisti, osuđivanja, pa se kao takvi saberemo – nema od toga ništa, mi nismo sposobni da primimo te molitve.
Kako ćemo onda imati zajedničke i saglasne molitve? Kako mi onda možemo da se molimo ovim molitvama? U miru Gospodu se pomolimo – a nama bijes na nozdrve izlazi! Za višnji mir…, a mi se zalijepili za zemlju, za sve truležno, sve prolazno, živimo na nivou fudbalskog stadiona. Na nivou one zelene trave, život nam je oivičen onim bijelim aut-linijama. A, treba da se molimo za višnji mir! Za mir svega svijeta – a mi osuđujemo sav svijet! Ne možeš, prosto, ne možeš da primiš tu molitvu! Niti ona tebe može da primi kao molitvenika. Zato je potrebno pripremiti se.
Pripremati se za Liturgiju… A, tamo nas očekuju, braćo i sestre, neograničene mogućnosti… To je već horizont vječnosti… Takve zajednice, takvi ljudi, mogu da promijene tok istorije! Kako se mijenja istorija? Tamo negdje u Berlinu, pa tamo negdje u Londonu, u Vašingtonu, sabere se desetak, ili 20, ili 50, ili stotinu ljudi, nešto prozbore i onda nam samo jave: “Bjež’te u skloništa, biće pucnjave…” Pale se avioni i lete projektili. Tamo je neko sjedeo, malo su nešto dogovarali, bilo je malo konjaka, neke mape su tu bile, neki dogovori, zaključeno je i… ! Nosači aviona i – počinje! Pale se sirene i… kako se ko snašao.
A, vidite, braćo i sestre, mi kad se saberemo – istina, nećemo se sabirati tamo, nego se sabiramo pred Prestolom Živoga Boga! Živoga Boga! Pa se tu saberemo zajedno sa svima – oni su svi tu: mali sabor srpskih svetitelja, oni su svi oko Liturgije. A, gdje bi drugo mogli biti? Gdje drugo može biti Sveti Sava? Sveti Vasilije Ostroški, Sveti apostoli, Sveti mučenici, Sveti arhijereji – gdje oni mogu biti? Tamo gdje je Vladika, gdje je Car! A, gdje je Car? On se javlja na Svetoj Liturgiji. I, svi su tu; tu su i Sveti angeli, i sve nebeske sile, i Majka Božija! Mi se saberemo, i šta se od nas traži? Nikakvi diplomatski pasoši, ne. Samo miran duh, da nismo ni na koga ljuti, da nemamo neprijatelja, da ne vidimo kao neprijatelja one koji nas napadaju, da smo zadovoljni i blagodarni. I, onda, u miru, zajednički i saglasnim molitvama, Gospodu da se pomolimo. I, onda će i da bude.
Možemo da izazovemo mir, mir u svijetu. Možemo da izazovemo pozitivne promjene, i u ovom gradu, ali i u svakom gradu. Onda naša molitva doseže i do onih koje nikada nismo vidjeli, ali imaju potrebu, i vjerom žive u tim gradovima, selima i krajevima, boluju po bolnicama, tamnicama… Putnici! … Vozači kamiona, pa ima tu dosta teških situacija, naporni su to putevi, to su ljudi koji žive na putevima – vozači kamiona, šlepera… Težak hleb! Pratili smo jednog kamiondžiju, bilo je i loše vrijeme, kiša, čovjek se muči… I, onda, kažeš: vidiš, čovječe, što je dobra ona molitva za putnike…! Mi se molimo u Crkvi, a koliko njih je na točkovima! I na drugim opasnim putevima, po morima… Mi nismo bili po brodovima – to je težak posao… Te prekookeanske plovidbe, ti ne vidiš kopno daaanima – ali se neko moli za tebe…
Crkva nikoga ne zaboravlja! Ona ne ignoriše taj tvoj posao: eto, ti si kamiondžija, nemaš veze sa Crkvom, ti nas uopšte ne interesuješ – ne! Ona duboko proživljava, sam Gospod duboko proživljava tvoj život, tvoju patnju, tu tvoju tešku deonicu – ona se moli za tebe, pokriva te tim molitvenim pokrovom.
Zato, braćo i sestre, nemojmo da smo neodgovorni, nemojmo da predajemo naš život u ruke onih koje naš život uopšte ne interesuje! … Bog nam je dao život, hajde da mi budemo od koristi – njima! Postajući ne čovjekomrsci, već čovjekoljupci…
O. Rafailo (Boljević)
