Pripadnici Armije BiH, na krilima džihadističkih snaga odreda El Mudžahidin, u proteklom ratu su, protjerivanjem više od 40.000 Srba iz šireg područja Zenice, Zavidovića, doline Krivaje i obronaka Ozrena, počinili sistematsko etničko čišćenje Vozuće i okoline. Ovaj zločin je kulminirao 10. septembra 1995. godine u ofanzivi Armije Republike BiH pod kodnim nazivima „Uragan-95“ (2. korpus) i „Farz-95“ (3. korpus), a po direktnoj naredbi Alije Izetbegovića koji je kao prioritetni cilj odredio spajanje tuzlanskog i zeničkog basena, kao i naseljavanje muslimanskih izbjeglica iz Srebrenice i Žepe na srpsku zemlju.
U toj ofanzivi, u kojoj je učestvovalo oko 23.000 muslimanskih vojnika, spaljeno je preko 30 srpskih sela i protjerano 1.920 srpskih porodica sa 7.680 članova iz 30 naseljenih mjesta. Srpsko stanovništvo je u panici napuštalo svoje domove, ostavljajući sve što su generacijama stvarali, dok su muslimanske snage sistematski pljačkale, palili i uništavale pravoslavne hramove i groblja. Pripadnici odreda El Mudžahidin, sastavljenog od stranih islamističkih ratnika i lokalnih fanatika, nakon pada Vozuće nad srpskim civilima i zarobljenicima počinili su brutalne pokolje odsjecanjem glava sjekirama, sabljama, noževima i motornim testerama. Ovi zločini su snimani kamerama i slati u arapske zemlje sa ciljem prikupljanja donacija za „džihad u Bosni“, a njihova surovost zasjenjava čak i zločine Al Kaide i ISIS-a u kasnijim decenijama. Ubijeni vojnici u logoru u Zenici nikada nisu pronađeni, niti su pronađena tijela ubijenih u kampu u Gostoviću (Kamenica), gdje su srpski zarobljenici mučeni, obezglavljivani i primoravani da ljube odsječene glave svojih saboraca. Ostaci Srba u masovnoj grobnici Kučice su iskopani i razbacani – kosti, lobanje, šake i drugi djelovi tijela – u pokušaju da se prikriju tragovi zločina.Kod Stoga je 1997. godine pronađeno 21 tijelo, od čega 17 bez glave.
Na susjednoj lokaciji od 18 tijela, 14 je bilo bez glave. Na koti Paljenik u ljeto 1997. pronađeno je još 12 tijela vojnika 1. srbačke brigade. Državna komisija Republike Srpske je kod Vozuće pronašla 11 lokacija sa izmještenim grobnicama. U njima je, prema podacima komisije, još 137 tijela koja su otkopana i premještena kada je počela istraga. Forenzički nalazi i svjedočenja preživjelih, koja su kasnije potvrđena i pred Haškim tribunalom, jasno ukazuju na odgovornost odreda El Mudžahidin i komandnog lanca 3. korpusa Armije BiH, uključujući Sakeba Mahmuljina i Rasima Delića, koji nisu spriječili niti kaznili ove monstruozne zločine.
Ovaj pokolj u Vozući nije bio izolovan incident, već dio dugotrajne kampanje etničkog čišćenja koja je trajala tokom cijele opsade vozućkog džepa od 1992. do 1995. godine. U tom periodu poginulo je preko 1.070 Srba (od čega 62 civila), hiljade su ranjeni, a stotine ostale nestale. Mudžahedini su koristili taktiku terora – odsijecanje glava, mučenje, prinudno „preobraćanje“ – kako bi slomili otpor srpskih branilaca i posijali strah među civilima. Alija Izetbegović je lično posjetio mudžahedine nakon osvajanja Vozuće, pohvalio ih i nazvao „najboljim borcima“, čime je dao zeleno svjetlo za njihove zločine. Čak i nakon Dejtonskog sporazuma, mnoga tijela srpskih žrtava ostala su skrivena ili razbacana, a zločinci nikada nisu kažnjeni. Brojni džihadisti su nakon toga se vratili na Bliski Istok i tamo nastavili svoju terorističku borbu fanatizma. Komandni kadar je bio sačinjen od pripadnika IRGC.
Vozuća ostaje simbol srpskog stradanja, mjesto gdje je džihadistička ruka Armije BiH pokazala svoje pravo lice – bez milosti, bez časti i bez ljudskosti.
