Možda se sjećate predanja o nastanku Trojeručice: nju danas doživljavamo kao neotuđivi dio srpske kulturne baštine, ali ona je možda najjasniji dokaz koliko su sirijska i srpska hrišćanska istorija isprepletane na danas nama malo poznate načine.
„Nije nama, moj prijatelju, pod Asadom dobro nego podnošljivo. A tako neće biti ma ko drugi da dođe.“ Tako je, još iz današnje perspektive prepotopske 2018. moj poznanik, Sirijac, vedrom hladne vode zatušio moje vatreno pitanje o mogućnostima Bašara el Asada da oslobodi ostatak Sirijske arapske republike koju su držali teror… ovaj… pragmatični islamisti. „Bar ti bi trebalo da znaš kako je živjeti kao hrišćanin…“
Tu se rečenica završila. Iako smo razgovarali u Beogradu, moj sagovornik se oprezno osvrnu nekoliko puta oko nas i nikada ne okonča misao.
„Podnošljivo“ je vrlo razuđen termin, jer ljudi u raznim okolnostima podnose razne stvari. Ali tačno sam mogao da naslutim šta je sagovornik želio da kaže. Vijekovima je sarajevskim Srbima bilo podnošljivo da ih vješaju, ali su se usuđivali da zamole turske okupatore i domaće izvođače radova da ih ne vješaju baš na ulaznu kapiju tada jedine, danas stare sarajevske srpske crkve sv. Arhanđela Mihajila. Toliko je bilo podnošljivo. Ili se možda sjećate predanja o nastanku Trojeručice: nju danas doživljavamo kao neotuđivi dio srpske kulturne baštine, ali ona je možda najjasniji dokaz koliko su sirijska i srpska hrišćanska istorija isprepletane na danas nama malo poznate načine.
Trojeručica je, po predanju, dobila svoju treću ruku u znak blagodarnosti za čudesno iscjeljenje sv. Jovana Damaskina (677-750), monaha, pjesnika, jednog od najvećih teologa svoga vremena, ali i značajnog apologete poštovanja ikona, što njegovu misao čini uvijek važnom i zanimljivom. Rođen kao Jovan ibn Mansur ibn Sardžun, Damaskin je odrastao u potpuno biligvalnoj i dvokulturalnoj porodici: pisao je na savršenom grčkom, ne zaboravljajući maternji arapski jezik.
To je inače bio kulturni obrazac koji je stara Sirija nekako uvijek nosila: od osvajanja Aleksandra Makedonskog do danas u njoj je bila prisutna helenistička kultura, no uvijek u dozivanju sa semitskim karakterom te zemlje (najprije aramejsko-sirijačkim, zatim arapskim). Hagiografska književnost možda prenaglašava najviši društveni status njegove porodice ali i otkriva jedan važan i neprijatan detalj. Naime, ako bi njegov deda zaista bio Mansur ibn Sardžun, vizantijski upravnik koji se dogovorio sa Halidom ibn al Validom da se Damask 635. godine mirno preda iz romejskih u arapske ruke, onda bi deda igrao značajnu ulogu u tragediji svoga unuka.
Možda iscrpljeni rimskom i romejskom vlašću, neodlučni u dualizmu dvije kulture i dva jezika, vjerujući – još dugo – da islam nije nova religije već novo hrišćansko krivovjerje (takvim će ga i dalje smatrati sv. Jovan Damaskin), Arapi i ostali semiti Damaska otvorili su vrata islamskoj sablji. Sve nakon toga jeste istorija, istorija ljudske kratkovidosti…
Mansuri su, izgleda, ipak zadržali izvjesne pozicije i za Al Validovih nasljednika – nije jasno koliko su kao hrišćani, ljudi druge klase, zimije, mogle uživati u „ljudskim pravima“, ali biće da su njihove birokratske sposobnosti bile potrebne i novim vladarima. Tu negdje ih je zatekla nova tragedija sada već politički tuđeg ali i dalje kulturološki važnog vizantijskog carstva – uspon ikonoborstva. Možda upravo podstaknut islamskim ikonoklazmom, ali i iz niza drugih razloga, car Lav III Isavrijanac (ili Sirijac) krenuo je da progoni sve one koji su, kao prozore u vječnost, poštovali svete ikone.
Za Damaskina to je bio povod da se uključi pažljivim pobijanjem spisâ onih koji su carske dekrete opremili bogoslovskom argumentacijom. Jovan ibn Mansur napisao je djela neprikosnovenog stila, bogoslovske snage i apologetske briljantnosti. A to se, kazuju nam i život i žitije, caru nije dopalo.
Kako već u istoriji tragikomično biva, Damaskin je u Siriji pod inovjernom okupacijom bio siguran bar od vojnika jeretičkog cara. No ne i od njegovih intriga: u nemogućnosti da Jovanu ibn Mansuru naudi neposredno, imperator se odlučio da to učini u stilu „Igre prestola“.
Došavši do rukopisa jednog od Jovanovih bogoslovskih spisa, car naređuje da carigradski kaligrafi načine falsifikovano pismo u kome Jovan Mansur, navodno, nudi njemu, jeretičkom imperatoru Novog Rima, da otvori vrata Damaska, onako kako je to njegov djed uradio islamskim vojnicima. Naravno, udesio je i da pismo bude zgodno „otkriveno“. I prije nego što se stvar razjasnila, damaštanski vladar naredio je da se Jovanu odsiječe ruka koja je izdajničko pismo pisala. Za nju se, kaže nam žitije, čitavu noć molio, da bi mu je Majka Bogočovjeka na kraju iscijelila – zbog čega je na njenu ikonu dodao dragocjenu, suzama i molitvom osvećenu treću ruku.
Taj detalj o odsjecanju ruke – no ne i glave – otkriva nam sadržaj onog „podnošljivog“ za sirijsko hrišćanstvo od pradavnih vremena. Bez te odsječene ruke, ne samo da ne bismo imali Trojeručicu koju je sv. Sava donio da Sirija vječito živi u Hilandaru i Srbiji. Mi ne bismo imali ni „Šapat Svetog Jovana Damaskina“, jednu od najljepših pjesama srpskog HH vijeka.
A sada je svemu tome došao konac.
Sirija, kao prostor i ime jedne pradavne istorije, suštinski je važna za postojanje hrišćanstva, gotovo u istoj mjeri u kojoj je to Sveta Zemlja – a možda u ponečemu i više, mada su ti slojevi „sirijstva“ hrišćanskog identiteta ogromnoj većini vjerujućih i kulturoloških hrišćana neosvješćeni.
Sirija je temeljni prostor čak i za same početke judeohrišćanske civilizacije. Koliko nas se sjeća da su i sami Jevreji u Starom Zavjetu svoje porijeklo objašnjavali recitujući svečano: „moj otac bio je siromah Sirijac“ (Pnz 26,5) – budući da su zaista nomadi koji su se trajno nastanili u potonjoj Svetoj Zemlji pojavili u istoriji negdje među ostalim zapadnosemitskim plemenima Sirije.
I nakon toga, Sirija neprekidno igra ogromnu ulogu u onim istorijskim i duhovnim kretanjima koja će dovesti do teogeneze starog Izrailja – aramejski, jezik koji nam je poznat kao ljudski jezik Isusa Hrista, nastao je na širem prostoru Sirije i tamo je porodio nekoliko dijalekata i dao ogromnu, veličanstvenu hrišćansku književnost (tehnički, aramejski je već tada prerastao u njemu vrlo blizak sirijski jezik).
Na putu iz Jerusalima za Damask sv. Apostol Pavle susreo se sa Hristom (Dap 9,1-10). Tamo je i susreo prve hrišćane, a u Antiohiji – gradu koji je bio druga prestonica istorijske Sirije (danas Antakija u Turskoj) – „prvi put su učenici nazvani hrišćani“ (Dap 11,26). U Antiohiji se zatim rascvjetala čitava jedna škola hrišćanske teologije, čiji je najznačajniji predstavnik svakako Sv. Jovan Zlatoust, najomiljeniji i najprepisivaniji sveti otac svih vremena i meridijana.
Kroz čitave burne vijekove teoloških rasprava i kulturnog raslojavanja, u Siriji su plodno tle nalazile brojne hrišćanske grupacije i jeresi: Antiohija je rodno mjesto bogoslovskog učenja koje je u Carigrad donio Nestorije, a koje je odbacio treći Vaseljenski sabor (Efes, 431.g). Njegovo učenje o Hristu kao prilično labavoj uniji „ličnosti Logosa“ i „čovjeka Hrista“ uglavnom je odbačeno, pa su se pristalice pomjerile još dublje u azijski kontinent. Tako je sirijsko nestorijanstvo postalo prisutno i važno ne samo u Persiji već je nekada, kako nam je pokazao fantastični Lav Nikolajevič Gumiljov, vladalo religijskim pejzažem od Mongolije do južne Indije i od Sirije do Kine.
Možda ste se na internetu susreli sa popularnim propovjednikom hrišćanstva Mar Mari Emanuelom (koji je nedavno napadnut od strane islamskog ekstremiste) ili ćete u fočanskoj srpskoj crkvi Svetog Save naići na desetak studenata medicine iz južne Indije koji se upoznaju sa srpskim Pravoslavljem – pa opet i ovi ljudi, pripadnici „nestorijanskih“ crkava mnogo toga duguju Siriji iz koje je nekada davno krenuo njihov korjen. U nestorijanskim zajednicama se aramejsko-sirijski jezik govori i dalje kao liturgijski a ponegdje i kao govorni jezik.
Čak i svojevrsna (u teološkom smislu) „druga krajnost“ – učenje o Hristu kao isključivo biću „jedne prirode Boga Slova“, našla je svoj odraz u Siro-jakovitskoj crkvi koja predstavlja još jednu od ogranaka sirijskog hrišćanstva. Ona, zajedno sa egipatskim Koptima, Jermenima, Etiopljanima i Eritrejcima, priznaje pominjani treći vaseljenski sabor ali ne i Četvrti vaseljenski sabor (održan u Halkidonu, 451). I oni imaju svoj, poseban dijalekat sirijskog jezika.
Nama su, ipak, najzanimljiviji vjernici pravoslavne Antiohijske Pravoslavne Crkve – oni predstavljaju ono sirijsko hrišćanstvo koje se nikada i ni u čemu nije otklonilo od zajedničke misli, sudbine i identiteta sa svima nama. Ova drevna patrijaršija obuhvata Siriju i Liban, ali ima i brojnu i uspješnu arapsko-pravoslavnu emigraciju po čitavom svijetu. Možda ste čuli našu, srpsku i banjalučku Sirijku, Hildu Hrekes, sa njenim božanskim glasom i muzikalnošću? Ona je samo jedna od mnogobrojnih pravoslavnih Sirijaca koji su zavoljeli srpske zemlje kao svoj dom. Već odavno jezički arabizovano, sirijsko hrišćanstvo čuva ton i „ison“ onog semitskog u čitavom hrišćanstvu, onog iskonskog, levantskog, što je u svojim sretnim danima romejsko Carstvo prihvatalo i sintetizovano sa helenskim a u nesrećnijim odbacivalo i slabo razumijevalo.
A ako pogledamo sirijski religijski mozaik izvan istorijskog hrišćanstva, tamo ćemo naići – ili smo bar nekada nailazili – na takve egzotične i zanimljive grupe kakvi su tajanstveni i plavooki Jezidi, istrijebljeni praktično od strane terorista Islamske države. Tu su i alaviti, koje novinari uvijek nekako uprošćeno svrstavaju među šiitske muslimane, iako je istorija alavitstva, njegove mističke teologije i njegovog preživljavanja, ketmanstva, sposobnosti da se dođe do moći, da se prikažu i sakriju svoja ubjeđenja – štof za bezobalne priče i preopširne romane. I islamski svijet u Siriji, i etničke, jezičke i kulturne granice i veze – sve je šaroliko i bogato, a ubogo i tragično, kao i ova naša otadžbina.
I čitav taj svijet danas stoji pod nogama onoga „pragmatičnog islamiste“ koga kadar kamere nekako uvijek prikazuje tako da liči na Fidela Kastra a ne na Osamu bin Ladena. Da li je Asadovo vrijeme bilo unaprijed osuđeno na isticanje, da li su rat i siromaštvo odigrali svoje ili korupcija – bez koje ni u Americi ne postoji politika, ali koja je u siromašnim zemljama počesto teret pod kojim pucaju sistemi? Da li je sve to bio usud na Levantu koji vjeruje u fatalizam? Ili je opet neki Mansur otvorio vrata zavojevaču, miješajući milost i oportunizam? Da li će uskoro, pod palicom preobučenog islamizma saznati i ostali razliku između podnošljivog i nepodnošljivog? Ili će i ono nepodnošljivo morati nekako da se podnese?
Ne znam. Sada mi je samo potrebno da se uvijerim da je moj poznanik, sada već sveštenik, živ i zdrav i na sigurnom. Ukoliko će takvog mjesta za sirijske hrišćane više uopšte biti. Nadam se da mu je negdje na uzglavlju i Trojeručica. Neka mu usred mraka stvara utočište.
