U izvještaju od srijede naslovljenom „Francuskoj se sprema savršena oluja“ razmatrali smo fiskalno stanje u Francuskoj, koje se može opisati samo kao katastrofalno: odnos duga i BDP 113%, deficit budžeta 6% i udio države u BDP-u od 57% samo su neki od brojeva. Ali nevolja je, kako sam istakao, što je sa stanovišta svakodnevnog života to postalo nova „normalnost“, i pošto ne opažamo ništa kataklizmično od danas do sutra, glasovi koji tvrde da dugovi nisu bitni, i da ni deficiti nisu bitni, dobijaju na vjerodostojnosti.
Prirodno, ti glasovi dolaze iz klase eksperata, jer se mora biti velemajstor žargona da bi se uopšte smislila argumentacija kojom se nešto očigledno neodrživo predstavlja kao održivo. Radi sagledavanja težine sadašnje krize Zapadnog modela neophodno je shvatiti da će u punoti vremena ona dostići svoje puno dejstvo i da to ne možemo izbjeći. Kako je neko rekao, kad avion pada, ljudi ne stradaju od padanja, već od trenutka kad padanje dođe do iznenadnog kraja.
Jedna od naširoko proučavanih kriza bio je slom njemačke Vajmarske republike. Ali druga, na izvjestan način rječitija, bio je slom Otomanske imperije, koja je na svom vrhuncu bila najveća imperija na svijetu, veća i od Rimske. Razlog je što je Otomanska imperija imala kontinuitet od više od pet vijekova, tokom kojih se nije zaduživala u inostranstvu, nije imala deficit budžeta i nije pokrivala troškove administracije porezima. Mogli bismo reći da je ta imperija živjela od svojih sredstava.
Ali, 24. avgusta 1854. to se promijenilo: na taj dan Osmanlije su uzeli svoj prvi zajam od London Sitija. To je bilo prvi put u istoriji Otomanske imperije da se zadužila u inostranstvu. Razlog je bio finansiranje Krimskog rata. Naime, ohrabreni od strane Francuza i Engleza (kakvo iznenađenje!), Osmanlije su formalno objavili rat Rusiji 4. oktobra 1853. Uzimanje zajma od prijateljskih bankarskih institucija Londona – svog prijatelja i saveznika – nije djelovalo kao loša zamisao. Dobiju li rat, lako će otplatiti zajam i kamate. Vremenom se pokazalo da su uslovi zajma bili iznuđivački – visoke kamate, strogi rokovi otplate i različiti skriveni nameti. Iako su bili na pobjedničkoj strani, Osmanlije se finansijski nikad više nisu oporavili. Radi opsluživanja duga morali su uzimati nove zajmove 1858, 1860, 1862, 1863, 1865, i onda svake godine između 1866. i 1874. Svaki zajam trebalo je da bude posljednji, ali je svaki zakopavao imperiju sve dublje.
Do 1875. ukupan spoljni dug imperije bio je skoro deset puta veći od ukupnih godišnjih poreskih prihoda: trezor Osmanlija prikupljao je oko 22 miliona funti od poreza, a dugovao 214,5 miliona funti stranim kreditorima (u današnjem novcu oko 25 milijardi američkih dolara). Oko dvije trećine svih poreskih prihoda otpadalo je na opsluživanje duga, što je prisiljavalo Osmanlije da ulaze u nove dugove radi opsluživanja starih. I kako je na opsluživanje dugova otpadala većina budžeta, to su ekonomija, infrastruktura, čak i vojska slabile i zapadale u stanje koje se više nije moglo popravljati.
Najzad, 6. oktobra 1875. Osmanlije nisu imali izbora do da proglase stečaj, zvanično obustavljajući plaćanje spoljnog duga. Njihova imperija je, pak, dotle toliko oslabila da je postala vazal zapadnih finansijera, koji su preuzeli potpunu kontrolu nad njihovim finansijama preko Uprave za osmanski javni dug, tijela osnovanog 1881. pod upravom Engleza, Francuza, Nijemaca, Italijana, Holanđana i Austrijanaca radi prikupljanja poreza i njihovog usmjeravanja pravo u ruke evropskih finansijera Osmanlija.
Od prvog inostranog zajma 1854. do stečaja Osmanske imperije 1875. prošlo je svega 20 godina. Tokom tog vremena postepeno se gradila „nova normalnost“ i možda je djelovalo da je ekonomska malaksalost pod kontrolom, čak i održiva. Taj proces je, međutim, potkopao same temelje imperije, koja se potpuno raspala poslije Prvog svjetskog rata (Sultanat je zvanično ukinut 1922). Ova epizoda pokazuje da dugovi i deficiti jesu važni uzmu li se u obzir duži istorijski ciklusi. Jedna od najmoćnijih imperija na svijetu koja je bila kadra da održava samu sebe skoro 600 godina počela se urušavati onog trenutka kad se počela zaduživati i praviti deficit.
Ono što zovemo Zapadnom imperijom ne postoji toliko dugo. Može se reći da kontinuitet finansiranja zaduživanjem i vječnih ratova počinje od Bečkog kongresa 1815. U punoti vremena, čak će i licemjerni Zapad neminovno shvatiti da dugovi i deficit jesu bitni i da je, uprkos toj novoj normalnosti, njegov slom matematička neminovnost.
