U istoriji jugoslovenskog i srpskog fudbala retko se sreće figura toliko rano aktivna, višestruko talentovana i istrajna poput Jovana Ružića. Rođen 12. decembra 1898. na Vračaru, u vreme kada je fudbal u Beogradu bio više čudna igra nego sport budućnosti, Ružić je već kao dečak osećao da pripada nekoj novoj, pionirskoj generaciji.
I bio je u pravu — postao je prvi jugoslovenski fudbalski reprezentativac iz Srbije i Beograda, prvi srpski fudbaler koji je nastupao u Francuskoj, prvi srpski fudbalski olimpijac, i jedan od prvih sudija sa zvaničnom licencom.
Porodični koreni i odrastanje
Poticao je iz ugledne i obrazovane porodice. Otac Dobrosav Dobro Ružić, profesor biologije, književnik, novinar, narodni poslanik, ministar i prijatelj kralja Petra I Karađorđevića, bio je čovek velikog ugleda.
Majka Olga, rođena Pišteljević iz Banje Luke, donela je u dom smireniju, ali snažnu porodičnu nit. Iz njihovog braka došlo je na svet više dece — pored Jovana, ćerke Vidosava, Desanka, Milena, Zagorka i sin Dragoslav.
Jovan je odrastao u intelektualnoj atmosferi, ali ga je više privlačila igra – pokret, nadmetanje, sport. Kao učenik Treće beogradske gimnazije već je tada najavljivao da će ostaviti trag.
Počeci fudbalske avanture
Svoju prvu fudbalsku loptu „ozbiljno“ je šutirao 1911. u klubu Srpski mač. Već sledeće godine prelazi u Slaviju, a 1913. kao petnaestogodišnjak postaje jedan od osnivača kluba Velika Srbija. Taj klub je bio mlad, nestašan i ambiciozan — baš kao i on. Ta generacija će kasnije postati temelj čuvenog SK Jugoslavija, a potom i FK Crvene zvezde.
Malo ko zna da je Ružić već u tom uzrastu igrao na svakoj poziciji u timu, osim golmanske. Taj podatak nije bio slučajnost — imao je neuobičajenu kombinaciju snage, spretnosti i inteligencije u igri. Francuzi su ga kasnije nazvali „topovsko đule“ (Boulet de canon) zbog strahovito snažnog šuta.
Golgota preko Albanije i novi život u Francuskoj
Prvi svetski rat prekinuo je detinjstvo cele generacije. Sa srpskom vojskom povlači se preko Albanije. Taj pohod je odneo živote mnogih, ali učenici koji su preživeli, uključujući i Jovana, odvedeni su u Francusku na školovanje. Ružić 1916. stiže u Sent Etjen, gde ponovo pronalazi utehu u sportu.
U Francuskoj će postići nešto što do tada nijedan Srbin nije — igraće kao prvotimac za Sent Etjen, zatim za Nicu i na kraju u Parizu (klub International / Paris). Postaće prvi srpski fudbalski internacionalac u istoriji. Publika ga je volela, a novine su hvalile njegov temperament i snagu. I paralelno s tim — u atletici je 1918. u Parizu postao prvak u trci na 100 metara.
Te godine mu je u Srbiji umro otac, u Kruševcu, tek što je napustio austrougarski logor Nežider. To je bio udarac koji je Jovan podneo ćutke, ali ga je ta vest duhovno prikovala za povratak u zemlju.
Povratak u Beograd i prva istorijska reprezentativna utakmica
U Beograd se vraća 1919. i odmah postaje član SK Jugoslavija, gde će odigrati oko 120 zvaničnih utakmica. Često u ulogama kakve bi današnji treneri nazvali „univerzalac bez presedana“.
Na Olimpijskim igrama u Antverpenu 1920. ulazi u istoriju — jedini je igrač iz Srbije u prvom timu Kraljevine SHS. Debitovao je protiv Čehoslovačke (0:7), a potom i protiv Egipta (2:4), gde postiže gol. Postaje tako prvi srpski fudbalski olimpijac.
Sportski poligraf: sudija, trener, atletičar, ragbista
Ružić nije bio čovek jednog talenta. Paralelno sa fudbalom bavio se atletikom, rukometom, hazenom, a bio je i jedan od pokretača ragbi sekcije pri SK Jugoslavija. Položio je sudijski ispit među prvima u zemlji i do 1921. već vodio stotine utakmica — na kraju karijere, ukupan broj popeo se na čak 952.
U trenucima kada bi od fudbala odmarao, pravio je atletske rezultate koji su nadmašivali državne rekorde — poput troskoka od 12,49 metara. Nije priznat kao rekord, ali je ostao zabeležen kao svedočanstvo širine njegovih sposobnosti.
Pravnik po struci, sportski radnik po prirodi
Diplomirao je pravo 1925. i zaposlio se u državnim železnicama. Nijedan posao ga nije odvojio od sporta: radio je kao trener, funkcioner, organizator. Muzej sporta u Beogradu i danas čuva vitrinu posvećenu njegovom životu.
Imao je i jednu zanimljivu ulogu izvan sporta — tokom emigracije sestre Vide i njenog supruga, pisca Miloša Crnjanskog, u Londonu, Ružić je bio njihova glavna veza sa „Književnim novinama“. Porodične i kulturne niti kod Ružića su se prirodno prožimale sa sportskim.
Poslednje godine i nasleđe
Jovan Ružić preminuo je 25. septembra 1973. u Beogradu, u 75. godini. Ostalo je zapamćeno da je bio čovek ogromne energije, nenametljivog ali snažnog karaktera, i retko viđene sportske raznovrsnosti.
Iako njegovo ime danas nije među najglasnije spominjanim, njegov značaj je nemerljiv: bio je jedan od ljudi koji su podigli temelje srpskog i jugoslovenskog sporta. Fudbaler, atletičar, sudija, ragbista, trener, sportski funkcioner, olimpijac — i sve to u jednoj brižljivo vođenoj biografiji.
Jovan Ružić nije bio samo pionir. Bio je simbol vremena kada se sport rađao iz čiste ljubavi, a reprezentativne boje branile snagom srca, ne profesionalnim ugovorima. Takvi ljudi zauzimaju posebno mesto u istoriji — mesto koje se ne sme zaboraviti.






