U Pravoslavlju, ikona nije prosto estetska forma ili kulturni artefakt — ona je dogmatski izraz, liturgijska realnost i mistička projava bogočovječanske istine. Kroz ikonu, Crkva ispovijeda svoju vjeru u realnost Božijeg Ovaploćenja, u prisustvo nevidljivog kroz vidljivo, u preobraženu materiju koja postaje sredstvo spasenja. Upravo zato ikona ne služi prosto kao sredstvo podsjećanja, već kao realni prozor ka Carstvu Božijem, i kao liturgijska i sotiriološka činjenica.
Ikona nije prosto slika – ona je ispovijest vjere. Njen temelj leži u samom domostroju spasenja: „I Riječ postade tijelo i nastani se među nama“ (Jn 1,14). Bez Ovaploćenja, ikona bi bila idol. Sa Ovaploćenjem, ikona postaje svjedočanstvo Boga koji je postao vidljiv, opipljiv i naslikan. Ona je projava božanskih energija u materijalnom svijetu. Upravo u njoj se susreću vrijeme i vječnost, zemlja i nebo, tvarno i netvarno, slika i Prvoobraz.
Sveti Oci, a naročito branioci ikonopoštovanja poput Svetog Jovana Damaskina, podvukli su da se poštovanje ikone ne odnosi na materiju, nego na ličnost koja je na njoj izobražena. Prema tome, ikona nije samo izraz molitvenog osjećaja – ona je bogoslovski akt, svjedočanstvo dogmata, živi odraz bogočovječanske tajne. Ona ne umanjuje božansku slavu, već je izražava; ona ne zatvara čovjeka u senzualnu sferu, već ga otvara za sozercanje i bogoviđenje.
U tom smislu, prisustvo ikona u pravoslavnom hramu i domu nije slučajnost nego neizbježnost. Jer, hram bez ikona je kao liturgija bez evharistije — okrnjena, nemoćna, nedovršena. Ikona, kao liturgijska realnost, ulazi u život vjernika kao mjesto susreta sa Likom, ne kao estetski ukras. U tome je njena suštinska razlika u odnosu na običnu umjetničku sliku: dok umjetnička slika odražava maštu ili psihologiju umjetnika, ikona prevazilazi ličnost ikonopisca, vodeći gledaoca ka Prvoobrazu u molitvenom duhu smirenja i pokajanja.
Duh ovoga svijeta, kroz modernu vizuelnu kulturu, često propagira idole umjesto ikona. Medijska slika, natopljena erosom, egom i senzacijom, djeluje kao suprotnost ikoni. Kao odgovor na takvu agresivnu vizuelnu kulturu, ikona dolazi kao tihi, ali moćni svjedok Carstva Božijeg. Ona postaje ne samo duhovna alternativa, već i liječenje, prosvjetljenje i utjeha. Njena svjetlost nije psihološka nego ontološka; ona ne privlači pogled zbog forme, nego zbog sadržine.
Međutim, ne smijemo zanemariti ni pojavu pseudo-ikona – onih izobraženih ne u duhu smirenja, nego u duhu egocentrične umjetnosti. Kada ikona izgubi bogoslovsku dubinu i liturgijsku vezanost, ona prestaje da bude ikona i postaje proizvod – objekat. Pravoslavna ikona nije prostor za individualni stil, već za saborno svjedočanstvo vjere. U tom smislu, Crkva poziva da se ikonopisanje shvati kao molitveno služenje, kao askeza u boji i liniji, ne kao samopotvrda umjetnika.
Pravi ikonopisac nije umjetnik u zapadnom smislu riječi – on je bogoslov u bojama, podvižnik koji bojom ispovijeda istu onu istinu koju Sveti Oci izražavaju riječju. Njegovo djelo nije plod inspiracije, nego plod poslušnosti Predanju. Zato se autentična ikona ne može mjeriti umjetničkim mjerilima, jer ona ima drugi kriterijum: prisustvo Blagodati. Ono što ikonu čini ikonom nije tehnika, nego Duh Sveti, koji kroz nju djeluje.
Savremena tehnologija nam danas, po Božijem promislu, daje mogućnost da u svom domu imamo vjerne kopije najblagodatnijih ikona. U vrijeme kada je sve manje kanonskih ikonopisaca, a sve više onih koji miješaju realizam sa duhovnom tradicijom, spasonosno je okrenuti se upravo onim izobraženjima koja su provjerena u životu Crkve i koja zrače svjetlošću istinske teologije. Bolje je imati skromnu, ali kanonsku ikonu, nego umjetnički vrhunsku, ali duhovno praznu sliku.
Suština ikone leži u njenoj sposobnosti da pokaže ono što oko ne može da vidi – da otvori dušu za opit Carstva Božijeg. Ona nas uči da gledamo ne u materiju, nego kroz materiju, ne u boje, nego kroz boje. Ona nas poziva na preobražaj uma, na metanoju. Stoga, ikona nije samo učitelj vjere, nego i učitelj pogleda – uči nas da gledamo u pravcu Gospoda Isusa Hrista u Carstvo Nebesko. Ikona, kao liturgijska realnost, ulazi u život vjernika kao mjesto susreta sa Likom, ne kao estetski ukras. U tome je njena suštinska razlika u odnosu na običnu umjetničku sliku: dok umjetnička slika odražava maštu ili psihologiju umjetnika, ikona prevazilazi ličnost ikonopisca, vodeći gledaoca ka Prvoobrazu u molitvenom duhu smirenja i pokajanja. Kao što je Sedmi Vaseljenski Sabor naglasio, ikona nije idol, već sveštena slika koja osvećuje prostor i vrijeme, čineći ga učešćem u Carstvu.
Duh ovoga svijeta, kroz modernu vizuelnu kulturu, često propagira idole umjesto ikona. Medijska slika, natopljena erosom, egom i senzacijom, djeluje kao suprotnost ikoni. Kao odgovor na takvu agresivnu vizuelnu kulturu, ikona dolazi kao tihi, ali moćni svjedok Carstva Božijeg. Ona postaje ne samo duhovna alternativa, već i liječenje, prosvjetljenje i utjeha. Njena svjetlost nije psihološka nego ontološka; ona ne privlači pogled zbog forme, nego zbog sadržine, jer, po riječima Svetog Jovana Damaskina, „kroz ikone smo vođeni ka sozercanju božanskog i duhovnog.“
Teško je zamisliti sveobuhvatniji izraz pravoslavne vjere, duhovnosti, teologije kulture kao i pravoslavnog duha uopšte nego što je to ikona. Ikona ima toliko visoko i važno mjesto kako u pravoslavnoj teologiji, tako u životu svakog pravoslavnog hrišćanina da je uopšte nemoguće zamisliti kako pravoslavni hram tako i pravoslavni dom bez ikona. Teologijom ikone su krunisani Vaseljenski sabori, i pobjeda ikone se izjednačava sa pobjedom pravoslavlja, kao što se slavi na Nedelju Pravoslavlja, gdje se proglašava: „Ovo je vjera koja je utvrdila vaseljenu.“
U tom duhu, ikonu treba primati kao tajnu — ne kao sliku koja se gleda, već kao prozor kroz koji se ulazi. Ona nije estetski doživljaj, već duhovna stvarnost. Ona ne traži divljenje, već molitvu. Ona nije predmet, već ličnost. Kao takva, ikona ostaje živo srce pravoslavne teologije — neopisiva Riječ koja se dala opisati bojom, Lik koji nas gleda dok ga gledamo, otvoreni prozor ka vječnom Živome.
Rijetko je koji aspekt pravoslavne teologije i duhovnosti uspio da parira tako dobro i efikasno tehnološkom razvoju i da odgovori na njegove izazove kao što je to ikona. Odgovor na umnoženje mnogih iskušenja i sablaznih slika koje se šire putem medija, kao nikad ranije u istoriji, možemo naći u likovima najdivnijih ikona koje su širom svijeta najrazličitijim istorijskim epohama izobrazili najduhovniji, najpobožniji i najtalentovaniji ikonopisci. U liku ovih svetih ikona Gospod šalje narodu svome utjehu, nadu i izlaz iz vizuelne agresije modernog doba.
