Dani koji slijede pred nama donose posebna iskušenja, ali i priliku da budemo bolji. Da se uzdignemo iznad trenutnog stanja – podvig, kao osnova hrišćanske askeze. Biti bolji nego što jesam, težiti onome kako me u konačnici Bog vidi, a ne kako ja vidim sebe. To znači iskoristiti puni potencijal. Savremeni čovjek, koji je u konstantnom sukobu sa vječnošću u nedostatku vremena, dezorijentisan i izgubljen prezasićen informacijama, osjeća duhovnu prazninu. Ontološku prazninu današnji čovjek ima potrebu da popuni, ali ne uspijeva i tako upada u začarani krug želja, apetita, duševne alavosti, gordosti – i sve to opet postaje samoljublje. Brzina protoka informacija stvara duhovni nemir i unutrašnju samoću; čovjek u svom životu postaje statista.
U jednom trenutku dolazi do obračuna sa samim sobom – ne pravi se kompromis između onoga što želim i onoga što jesam, sada i tu. Dok smo gladni ljubavi, imamo potrebu da to projektujemo kroz hedonizam i samoljublje. Možda je globalna projava fizičke gojaznosti samo odraz unutrašnje gladi. Ljubav koju treba da pružamo jedni drugima, kao bića zajednice, mi autoprojektujemo sami na sebe. Jasno je da je sadašnji čovjek u sukobu, prije svega, sa samim sobom. Svoje biće je podredio samom sebi, što postaje uzrok i preduslov nesreće. Zadovoljan tehnološkim napretkom, čovjek postaje rob duha vremena i robuje stvarima. Bezdušan čovjek, koji je zagubio dušu da bi sticao, postaje malodušan, ravnodušan i, na kraju – biblijski rečeno – siromašan duhom.
Gospod je upozoravao da je bogatašima teže ući u Carstvo nebesko, i zaista jeste – ne zbog samog bogatstva, nego zato što ono postaje distrakcija od duše koja vapi Bogu. Čovjek, stvoren po podobiju Božijem, pozvan da se upodobi vječnosti, dolazi u ontološki sukob sa sobom – zato se izgubio i jedini je krivac za srozavanje svoje duše.
„Ljubi bližnjeg svog kao samoga sebe“, zapovijeda nam Gospod u Jevanđelju. Ali, šta ako ne ljubimo ni sebe – kako ćemo ljubiti druge? Rijetko ko obraća pažnju na to da, da bismo ljubili druge, moramo imati i zdravu ljubav prema sebi – ne onu idolopokloničku, kakva hara našim vremenom, nego istinsku, neopterećenu. Ljubav je čitav emocionalni jezik sporazumjevanja, i ako taj jezik ne poznajemo, ne možemo se sporazumjevati. Ne shvatajući nas same, ne shvatamo ni druge, pa dolazimo u opšti sukob. Tako ne vidimo brata i bližnjeg u našem okruženju, nego konkurenciju. Ne vidimo greške koje bismo i sami mogli napraviti, nego pronalazimo samo opravdanja za sebe. U takvoj konstelaciji stanja, čovjek nema potrebu za podvigom i napredovanjem, nego se valja u svom grijehu, tražeći opravdanje za sebe i stalno ratujući sa drugima. Mir i smirenje tada postaju samo fraze i floskule koje se ponavljaju kao mantre, bez istinske potrebe da budu suštinske. Nedovoljno pomireni sa sobom, prema drugima nastupamo bez praštanja i tako razbijamo zajednicu na čestice koje lutaju sferama društva – opet kao malodušne jedinke, ozlojeđene na sebe i druge. Čovjek iz duše iznosi ono što ima; ako je u sukobu sa sobom, ne može biti izmiren ni sa drugima. Disfunkcionalnost međuljudskih odnosa označava poremećeni poredak stvari.
„Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom.“ Ali šta ako nam je srce otvrdlo? Kako spoznati Boga, ako ne ljubimo ni bližnje ni sebe? Onda ideja o Gospodu postaje samo jedna apstraktna i daleka činjenica. Prelest je česta pojava, pa tako ljudi koji ne vole bližnje tvrde da vole Boga. Samoobmana je očigledna – mnogo je lakše voljeti nekoga ko nije tu pored nas i sa kim nemamo odnos, nego bližnje koji nam smetaju u sopstvenom samoljublju. Zbog komercijalizacije duhovnosti, koja nas osiromašuje, postajemo idolopoklonici. Klanjamo se sebi, svom „ja“, koje postaje imperativ i odrednica našeg unutrašnjeg nemira i odnosa prema drugima. Nije slučajno da je idolopoklonstvo zabranjeno još Božijom zapoviješću, jer niko ne može služiti dvojici gospodara. Licemjerna tada postaje vjera u Boga, ako više ljubimo sebe nego Njega. Onda nam je samoljublje mjerilo odnosa prema Bogu – što znači da Boga ne volimo, nego smo poklonici iz straha za sopstvenu egzistenciju. Kao takvi, ne možemo se istinski ni moliti, jer je teško i neistinito zlom slugi reći: „Oče naš…“
Lijek postoji. „Ovaj rod se izgoni postom i molitvom“, a pravi je čas da čujemo riječi kanona Andreja Kritskog: „Dušo moja, dušo moja, ustani, što spavaš; kraj se približava i ti ćeš se uznemiriti; preni se, dakle, da te poštedi Hristos Bog, koji je svuda i sve ispunjava.“ Uzdignimo se iz kolotečine smrti, izmirimo se sa sobom i bližnjima – samo takvi možemo tražiti oproštaj od Boga, kao što i sami praštamo dužnicima svojim. Dani posta i molitve treba da budu dani u kojima se preispitujemo – ko smo, sa kim smo i Kome idemo u susret. Samo izmireni, možemo tražiti oproštaj.
„Treba da se sjećamo da onaj ko ljubi Boga, taj ljubi i bližnje“, kaže Sveti Jovan Bogoslov.
„Gospode i Vladiko života moga, duh lenjosti, mrzovolje, vlastoljublja i praznoslovlja ne daj mi.
Duh celomudrenosti, smirenoumlja, trpljenja i ljubavi, daruj meni, slugi Tvome.
O, Gospode Care, daruj mi da sagledam svoje grehove, i da ne osuđujem brata svoga, jer si blagosloven u… pic.twitter.com/YRMJDbreJU
— Sevastokrator (@Sevastokrator3) March 18, 2024
