Doznajemo od Italijana i ovo: u selu u svome domu ostao je sam Miloš Ćirković, šumar od svojih 38 godina, u ratu vodič srpskih specijalaca, koji je „odlično poznavao svako drvo, svaki krš“.
Ostao da brani selo. Šaljem oca Radomira Nikčevića sa jednim mladićem iz kuće Stošića da ga pozdravi i zamoli u moje ime da pređe sa nama u Patrijaršiju. O. Radomir ga zatiče naoružanog i obučenog u vojničku uniformu. Ne želi da je skine. Jedini srpski vojnik u uniformi na Kosovu i Metohiji poslije povlačenja juna 1999. O. Radomir mu prenosi pozdrav i poruku. Moli ga, kumi Bogom, ubjeđuje uporno da krene sa nama. Moli ga i mladi Stošić. A on će, nezemaljski odlučan i zemaljski opor:
„Ti ćuti, da te ne ubijem! Sram vas bilo, svi ste vi izdali!… Idite, ja ostajem!..“
Posljednji branič Crkve i naroda u ovom pogromu, spreman da pogine „za kralja i otačastvo“, priča nam o. Radomir, po povratku.
„Sva mu je kuća izrešetana. On zabarakadiran u mrtvom betonskom uglu prizemlja sa gomilom municije unaokolo. Riješen da brani svoj kućni prag do smrti. Zahvaljuje na brizi i pozdravu, ali odlučno odbija da napusti svoj dom, odrešito prekidajući svako dalje nagovaranje…
Potresen odlučnošću usamljenog ratnika, otac Radomir ga na rastanku blagosilja na posljednji podvig riječima:
„Dobar si dio izabrao, Miloše srca obilićevskoga! Bog te blagoslovio na dobar podvig, Miloše Ćirkoviću!“
Nekoliko dana kasnije čulo se da je oko 26., po nekima 20.juna, od šiptarskih zulumćara vjerovatno ranjen, savladan i ugrabljen Miloš Ćirković. Tvrde da je 22.juna trebalo da napuni 38 godina.
Posjetismo i njegovu kuću u Belom Polju. Nađosmo je spaljenu. Zjapi i dimi rupa od starog podruma. Noviji prednji dio kuće betonski građen stoji bez krova. Tamo gdje je bila kuhinja, nađosmo mecima, bombama i požarima potpuno neoštećenu slavsku ikonu Miloševu Svetog Alimpija Stolpnika, Sveto Pismo, nekoliko pordičnih slika i drugih predmeta, među kojima i guslarsku kasetu o smrti kosovskog viteza Jovana Milačića (policajac poginuo u selu Prekaze), kao i nekoliko video kaseta.
Iznad prednjeg ugla kuće u kome je bio zabarakadiran, na spratu nađosmo u ćošku – spaljeni kostur, još uvijek se dimio. Prva misao nam bješe da je Milošev. No, prevrnuvši ga štapom, vidjesmo po lobanji da se radi o spaljenoj ovci. Pobjegla, sirota, da se spase! Nađosmo i Milošev molitvenik, crkvene knjige. Sve ovo potvrdi da je zaista bio čovjek pobožan, kako su nam rekli…
Ispred kuće mnogo ispaljenih čaura. Od Miloša ni traga ni glasa.
Vele da je u svojoj junačkoj odbrani ubio više od 18 terorista koji su ga držali pod opsadom i jurišali na njega danonoćno. U kanalu ispred Miloševe kuće otac Miljko i Rade Pavlović, koji su mu odnosili hranu, izbrojali su dvanaest ubijenih arnautskih terorista, a pred školom su nađena dva zapaljena blindirana vozila koja su sa posadom izgorela.
Otkada su u njegovoj spavaćoj sobi dvojica Šiptara pokušala da ga usred noći likvidiraju, ali je od njegove puške jedan poginuo, dok je drugi utekao, Miloš, budući stalno pod oružjem i u uniformi, gotovo da više nije spavao.
Da neprijatelj nikada ne bi bio siguran gdje je, stalno je mijenjao mjesto i prelazio iz kuće u kuću napuštenog sela, nakrcanu oružjem i municijom odbjegle vojske…
Otac Miljko i Rade Pavlović odnosili su mu hranu, ostavljajući je čas u novoj, čas u staroj kući kako je Miloš čuvao položaj. Osmoga dana, šumar nije uzeo hranu… Pobjegao je u šumu? Ubijen, pa sklonjen? Vijest da se pojavio u Andrijevici, pokazala se netačna. Jedno je bilo sigurno: prije pogibije skupo je naplatio svoju junačku glavu….
Kažu da su braća, kada je autobus kojim su isporučeni i evakuisali posljednje Belopoljce stigao, pokušala da ga nagovore da pođe, ali uzalud. Miloš je podigao pušku i uzviknuo prijeteći:
„Vi idite, ja ostajem!…“ Njegovu slavsku ikonu i nađene stvari pohranismo u Patrijarhovom konaku, na spratu. Odatle ih je kasnije uzeo neko od njegove rodbine, kako nam rekoše sestre monahinje…
