Tomo (Toma, Tomica) Đurov Milinović se rodio god. 1770. u naprednom bokeljskom selu Morinju[1] (koje je pripadalo bivšoj Risanskoj opštini) od oca Đura, sina popa Cvija Milinovića,[2] patrona na raznim bokeljskim jedrenjacima, i majke Andrijane, kćeri Toma Nikova Zlokovića iz Bijele u Boki.[3]
Kako sam kaže u svojim bilješkama, Tomo je učio kratko vrijeme kod nekoga đakona u Morinju i za tri mjeseca izučio bukvar. To mu je bila sva škola. Još u svojim mladim godinama »otisnuo se na more« da kao pomorac zaradi svoj svagdašnji hljeb, za koji se u Boki kaže da ima »devet kora« i da pomogne svoje na domu kao što su to radili i ostali pomorci. Plovio je na morinjskim i ostalim bokeljskim brodovima u daleke zemlje i krajeve i za ovih svojih putovanja svraćao u sve glavnije luke u Evropi i na obalama Male Azije, a zalazio je i u nekoliko luka Afrike. Na ovim svojim putovanjima pokazivao je veliki interes za gradnju brodova, a naročito za pravljenje raznog oružja i posebno kako se liju topovi, te je zalazio u mnoge velike radionice i arsenale i tu pažljivo i s velikim razumijevanjem pratio, bilježio i pamtio sve što ga je zanimalo. A to je sve u ono doba, kada je bilo potrebno oružje na brodu. Odlikovao se neobičnom marljivošću i bistrinom, te je već prvih godina njegova plovljenja učio da upravlja oružjem na brodu. Tako je plovio desetak godina po raznim morima i neko je vrijeme zapovijedao brodom. Pošto je kroz to vrijeme uštedio dosta novaca, »iskrcao se« s broda i nastanio u Trstu, gdje mu se ranije i otac kao pomorac zadržavao i stekao poznanstva, te se počeo baviti prekomorskom trgovinom. Taj mu je posao vrlo dobro išao i tu se ubrzo istaknuo među mnogobrojnim našim primorcima koji su u tom velikom pomorsko-trgovačkom centru stalno bili nastanjeni, ili su tu privremeno boravili. Bistar od prirode i bogat iskustvom koje je stekao na mnogobrojnim putovanjima, a uz to iz malena zadojen rodoljubljem, brzo se snašao u toj novoj sredini, gdje je i ranije povremeno dolazio i nalazio mnogobrojne Morinjane i ostale Bokelje, a stvorio je i nov krug prijatelja i poznanika. Tako stupa u društvo onih rodoljuba koji su novčano pomagali Karađorđa kada se spremao na ustanak protiv Turaka, a bio se sprijateljio i sa srpskim prosvjetiteljem Dositejem Obradovićem koji je tada boravio u Trstu kao i s Vikentijem Rakićem, Fenečkijem »efimerijem« pravoslavne crkve sv. Spiridona u Trstu. Tako je Rakić »na zahtijevanje g. Tome Milinovića, kupca i graždanina triestinskago i jegože iždivenijem« napisao jednu knjigu koja je štampana u Mlecima »pri Pan Teodosiju« god. 1808, a oko štampanja je nastojao Spiridon Rafailović iz Paštrovića. To bi bio drugi do danas poznati štampar iz Paštrovića, a prvi je Stefan Paštrović pri kraju XVI vijeka,
Uskoro zatim Milinović je žestoko nastradao god. 1809, kao i mnogi trgovci, kada Francuzi zauzeše Trst, te je izgubio skoro sve svoje imanje, koje su mu Francuzi opljačkali. To je bilo u vrijeme kada je ustanak u Srbiji dobro napredovao i kada se s oduševljenjem govorilo svuda o srpskim uspjesima. Vijesti koje su stizale iz Srbije oduševljavale su rodoljube u svim jugoslavenskim zemljama, te su u Srbiju počeli stizati pojedinci i oveće grupe kao dobrovoljci iz raznih naših krajeva da pomognu svojoj braći u borbi za oslobođenje iz turskog ropstva. To su bili borci, zatim razne zanatlije, a i školovani ljudi. Naročito rado su bili primani oni koji su znali kovati i opravljati oružje, spravljati barut, kopati i prerađivati metale.
U tom oduševljenju i Milinović ostavi Trst i uputi se sa svojom suprugom i sinčićem u Srbiju. Čim tamo stiže, odmah se prijavi Karađorđu, a ovaj ga primi u službu pri artiljeriji . Tomo se kao artiljerac veoma isticao, a nalazio se skoro cijelo vrijeme u odredu samoga Karađorđa. Ovaj ga je, cijeneći njegovu veliku vještinu i neobičnu hrabrost, postavio za svoga artiljerijskog vojvodu ili tobdžibašu. To je bilo veliko odlikovanje i unapređenje u znak priznanja za njegova junačka djela i mnogobrojne zasluge, a osim toga, Karađorđe ga je bio postavio i vojvodom svoje garde.
Kada su Rusi nakon zaključenja mira s Turcima u Bukureštu vratili svoju vojsku iz Srbije, odvedoše sa sobom i dva majstora koji su bili, na molbu Karađorđevu, ranije poslani u Srbiju, da liju Srbima topove. Odlaskom ovih ruskih majstora Karađorđe se nađe u vrlo teškom položaju, jer nemaše vješta čovjeka za lijevanje topova. Tada se ponudi Milinović da će se on toga teškog i važnog posla prihvatiti, na što Karađorđe rado pristade. On je, između ostaloga, bio izlio dva jednaka topa, svaki od pet komada, koji su se mogli rastaviti i na ramenima nositi. Ovaj uspjeh veoma zadovolji Karađorđa, te postavi Milinovića i zapovjednikom beogradskog arsenala. Oba topa su, kako kaže Milinović, bila izlivena god. 1813, a pri padu Srbije bila su zakopana u zemlju. Međutim, Turcima ipak uspije da ih pronađu, pa jedan pošalju u Carigrad kao ratni trofej, a drugi ostave u beogradskoj tvrđavi, gdje se nalazio dugo vremena.
Milinović nije samo lio topove, već je izrađivao i svu municiju koja je onda bila u upotrebi. Drug mu je bio Pavle Popović, rodom iz Novog Sada, po zanatu sajdžija, također vrijedan i sposoban, ali koji nije postigao onakav uspjeh kao Milinović. Tomo kaže da je »s Pavlom u slozi živio — I jedan je drugom mio bio.«
Ovaj rad Milinovića »koji je topove lio i iz njih vrage bio«, kako to ističe na jednom mjestu M. Dj. Milićević, za Srbe je onda bio »i velika sreća i veliko čudo«, jer, kako sam Milinović kaže, Srbima je taj rad bio potpuno nepoznat. U Karađorđevim protokolima nalazi se ubilježeno nekoliko narudžbina za Milinovića, koji je trebao da izradi potrebno oružje.
Milinović je god. 1813, kao artiljerijski vojvoda, bio poslan da brani Deligrad, a Pavle Popović je bio upućen na Drinu, pa je stoga lijevanje topova u Beogradu bilo obustavljeno jer nije bilo majstora za taj posao.
Po ugušenju ustanka vrati se Milinović u Trst odakle na poziv Karađorđa pređe god. 1815. morem u Rusiju. Nastanio se sa svojom porodicom u Akermanu u Besarabiji, gdje se bavio vinogradarstvom i s nestrpljenjem očekivao čas kada će se vratiti u Srbiju, što je, u jednoj poruci pjesniku Simu Milutinoviću, kazao:
». .. vazda srdačno žudio
Od kada se na svijet rodio
Sa Srbima da živi do groba,
Koje ljubi ka’ i oka oba.«
Neprestano se nadao da će mu se želja ispuniti i da će mu se stvoriti mogućnost da se vrati u Srbiju, ali, kako je vrijeme odmicalo i nije bilo nikakve nade za povratak, to razočaran tuguje:
»U Akerman sjedi Milinović,
Koj’ s’ za Srbe mnogo potrudio,
Po Srbiji vrage razgonio,
Da ih gone oružje gradio
I topove ljute gotovio
I žestoke bumbe i kartače
Azijatske da gone skitače.
Od dahija zemlju očistiše
I s carem se Srbi pomiriše
Al’ Tomicu svog zaboraviše.
………………………………………
Milinović grdne jade jadi,
Od žalosti vinograde sadi
I moli se Bogu velikome
I milome narodu srbskome
Ne bi li ga tuge izbavili
Otačanstvu dragom povratili
U kom želi kosti ostaviti.«
Milinović se, kao i svi poznatiji Bokelji, ponosio svojim rodnim krajem, te za sebe kaže da je
»… rodom iz Boke Kotorske,
Od krvave nahije risanske,
Iz Morinja mjesta malenoga,
Malenoga ali čestitoga.«
< Ipak je jednom i to god. 1817, dakle, malo nakon svoga nastanjenja u Rusiji, proputovao kroz Boku, ali se ne zna da li je svraćao u Morinj, gdje mu je živjela majka, a možda mu je još bio živ i otac (čiju smrt nismo našli ubilježenu u maticama). Tada je došao u Crnu Goru da neku, svakako važnu političku poruku Karađorđevu, lično preda mitropolitu Petru I, jer se tada očekivao rat između Rusa i Turaka. Kakva je to bila poruka, nije o tome ništa pobliže poznato. Ali je to svakako znak velikog povjerenja koje je Karađorđe prema njemu imao i kao jednoga od svojih poznatih diplomata u Crnu Goru poslao. Prijatelj Tomov, poznati srpski pjesnik Simo Milutinović, koji je namjeravao da putuje u Rusiju u političke svrhe, ozbiljno se zauzeo kod ondašnje srpske vlade, da bi Toma s porodicom doveo u Srbiju, te je za to dobio i odobrenje. Sima je god. 1846. otputovao za Rusiju i kada je bio na povratku za Srbiju preko Odese, svratio je u Akerman da nađe svog starog prijatelja. Ali, nažalost, ne nađe Toma u životu, jer je umro u proljeće god. 1846. u svojoj 76. godini života, a nakon sedmicu dana umro mu je i sin jedinac. Tomova žena, Marijeta, ostala je sama sa snahom i petoro unučadi. U Morinju je bila još živa Tomova majka, koja je od velike starosti bila izgubila vid. Čeznula je za svojim sinom, pa mu je malo pred njegovu smrt pisala i pozivala ga da dođe kući, gdje će se i za njega i za njegovu porodicu »naći hljeba«. Pismo je stiglo u Akerman poslije smrti Tomove i njegova sina. Milutinović se zadržao u Akermanu nekoliko vremena i tu pronašao kod Tomove porodice dva Tomova rukopisa i ponio ih sa sobom u Srbiju da ih objavi. Prvi rukopis nosi opširan naslov: »Umotvorine, koje soderžavaju spisak sviju srbski(h) činovnika voeni(h) i štatski(h) koji služiše pri Vrhovnom Voždu Georgiju Petroviču Černome s načala 1804. goda do 1813, tj. od srbskoga vostanija do Bukureškog mira i gotovo godinu više, sačinjen u stihove srbske artilerije vojvodom ili tobdžibašom Tomom Milinovićem Morinjaninom 1844. u gradu Akermanu u Besarabiji.« Bio je štampan u Beogradu god. 1847. U uvodu ove knjige Milinović ističe, da Simo Milutinović u svojoj »Serbijanci« nije pomenuo mnogo srpskih činovnika i vjernih služitelja Karađorđevih koji su se mnogo trudili i svoj novac trošili na korist svoje otadžbine i da se to ne bi zaboravilo, on se odlučio da sastavi ovaj spisak u desetercu, a koji danas donekle služi kao historijski izvor za ono doba. Iako ovaj rad nema umjetničke vrijednosti, važan je stoga što ga je Tomo pisao iz ljubavi, kako je mislio i osjećao. O Tomovim pismenim sastavima Simo Milutinović zgodno primjećuje: »Milinović što zna to i piše, jer ljubavi svome rodu diše.« Drugi rukopis bio je u prozi, a naslov mu je: »Istorija slavenskog Primorja« koji je, nažalost, izgubljen. Kada bi se ovaj rukopis pronašao i objavio, u njemu bi se našlo dosta podataka iz istorije Boke onog vremena, koji nam danas nisu poznati. Interesantno je pri tome, da je ovo djelo pisac posvetio mitropolitu Petru I, koji je god. 1813/14. za nekoliko mjeseci bio na čelu tzv. Centralne komisije, sastavljene od devet Crnogoraca i devet Bokelja, koja je predstavljala vladu, koja je upravljala s ujedinjenom Bokom i Crnom Gorom, što je bilo prvo slobodno i dobrovoljno ujedinjenje naših neovisnih krajeva. Osim spomenuta dva rukopisa Milinović je bio napisao još dva djela o ratovanju Srba s Turcima od god. 1804-1815. koja je bio poslao u Srbiju po nekom trgovcu, ali su se izgubila. Ranije je Milinović bio dao Simu Milutinoviću i neke crnogorske pjesme za koje Simo navodi da Milinović ili nije znao, ili nije htio da mu kaže ko ih je spjevao, ali pošto su mu se svidjele, on ih je rado primio i objavio. Nije isključeno, kako misli T. Đukić, da su to bile pjesme mitropolita Petra I. * Tako je, kako smo gore naveli, svršio svoj život daleko od svoje zemlje i svoga naroda, za kojim je neprestano čeznuo, jedan od najzaslužnijih Bokelja koji je pritekao u pomoć Karađorđu u najsudbonosnijem času, kad je trebalo liti topove da bi se konačno oslobodila Srbija od neprijatelja. To mu je Karađorđe i sjajno priznao i ubrojio ga među najprve svoje suradnike i povjerenike. Sve svoje uspjehe Milinović je imao da zahvali svom urođenom rodoljublju, a naročito onim godinama provedenim na moru, kada je zalazio u mnoge velike luke Evrope, Azije i Afrike i obilazio arsenale i radionice, gdje je mnogo naučio i tim još jednom potvrdio staru istinu o sposobnosti bokeljskih pomoraca, koji su, kako se to u Boki kaže, plovili »otvorenih oči« i tako učili i pamtili sve što su na svojim putovanjima vrijedna i korisna vidjeli i doživjeli. U Morinju mu je god. 1954. uz velike svečanosti bila postavljena spomen-ploča, a njegovi rukopisi i mnoge druge uspomene na ovog zaslužnog bokeljskog sina nalaze se u Muzeju prvog srpskog ustanka u Miloševu konaku u Topčideru, u Beogradu. GLAVNA LITERATURA KOJOM SMO SE SLUŽILI: 1. T. D. Milinović Morinjanin, Umotvorine itd. Beograd, 1847. 2. Sima Milutinović, Serbianka, čast II, str. 138 i 139. 3. M. D. Milinović, Kneževina Srbija, Beograd, 1876. 4. M. D. Milinović, Pomenik znamenitih ljudi, Beograd, 1888. 5. Milenko M. Vukićević, Iz vojenih ustanova Karađorđeva vremena, Godišnjica Čupića, knj. 31. 6. St. M. Dimitrijević, Karađorđev ustanak, Bratstvo Društva sv. Save XXV, Beograd, 1931. 7. M. Kolarić, Problem naoružanja za vreme Prvog ustanka i Karađorđeva topolivnica u Beogradu, Istorijski glasnik, 1949, sv. 4, str. 34 i 35. 8. Milovan Ristić, Tomo Milinović, Morinjanin, Karađorđev tobdžija, narodni pevač, Stvaranje. 1953, br. 4. 9. Dr Ljubomir Durković-Jakšić, Objavljivanje imena »Jugoslavija« prije sto godina u Trstu, Stvaranje, br. 13, Cetinje, 1953. 10. Petar D. Šerović, Bokelji u prvom srpskom ustanku, Istorijski zapisi, god. VI, knjiga IX, Cetinje, 1953, str. 374-377. [1] U sudsko-notarskim knjigama u Državnom arhivu u Kotoru iz XI vijeka, i kasnijim, spominje se Morinj više puta. Morinj je g. 1790. imao 2 patentovana broda za dugu plovidbu i nekoliko manjih. God. 1807. imao je 4 velika patentovana broda, a god. 1809. imao je 3 velika i 8 manjih brodova. God. 1832. Morinj je imao 14 brodova duge plovidbe. [2] Bratstvo Milinovića postoji i danas u Morinju i dosta je jako te u njemu ima i danas nekoliko pomoraca i pomorskih kapetana i to među nasljednicima Tomova brata Ignja. Vjerojatno je bratstvo Milinovića tu naseljeno još u srednjem vijeku, jer se u VI sudsko-notarskoj knjizi u Državnom arhivu u Kotoru na str. 258 god. 1437. spominje neki Ostoja Milinović, nastanjen doduše ne u Morinju, nego u susjednom selu Strpu. [3] Andrijanin djed po ocu, Niko Markov Zloković, bio je vrlo ugledan čovjek. God. 1718. bio je sa još tri svoja druga kao narodni izaslanik u Mlecima, gdje su od mletačkih vlasti dobili dozvolu da osnuju opštinu sa sjedištem kod Spasove crkve na Topli kraj Herceg-Novoga. To je poznata »komunita (opština) topalska«, preteča današnje Hercegovačke opštine, a Niko Markov Zloković bio je tri puta biran za njezinog predsjednika iako je bio nepismen. Andrijana je umrla u 95. godini života, nakon smrti sina Toma, dne 24. januara 1847. po starom kalendaru (Matica Parohije morinjske, knj. I, str. 13, red. br. 3.)
