Prije, evo zamalo, trideset godina pisac ovih redova je sletio na Novi Zeland. Tada im je počinjala četvrta godina emigracije i Ana, koja govori četiri i po jezika, je usavršavala svoj engleski kod, recimo, Džona, ‘dobrodušnog i širokih vidika’ Kivija s velikim OEsI (OSE, ili Over Sea Experience tj., s prekomorskim) iskustvom. To je na Novom Zelandu, daleko dolje na donjoj, ili kako
oni kažu gornjoj, strani Zemlje, važan dio njihove biografije. Džon je nove emigrante, na njihovu veliku radost i korist, podučavao engleski jezik bez novčane naknade, naravno, iz čisto ‘samaritanskih’ razloga. Bio je iskren i nije krio da je radio i za obavještajne službe, pa je, možda nekako, taj njegov trud ipak bivao nagrađen. Novi bi emigranti dolazili u njegov topli dom i
poboljšavali svoj engleski. Išlo je to danima i sedmicama i jednom prilikom kada je pisac došao po svoju učenicu Džon ga je pozvao u kuću. Sjeli su i, uz piće, pričali o svemu, a najviše o Džonovom životu i svjetonazorima. U jednom trenutku je progovorio i o tome kako voli sve ljude i narode svijeta osim, valjda naravno, Maora, hiljadugodišnjih naseljenika i vlasnika prekrasnih otoka u sred Tihog okeana.
Maori su do dolaska topova engleske krune, zajedno s tri vrste šišmiševa koje je vjetar prebacio s nekog drugog kopna te kiora, polinezijskih miševa, kunića, koje su oni donijeli sa sobom kao hranu i izvor ukusnih proteina, bili jedini sisavci na Novom Zelandu. On se je, tako kažu, davno, pre pojave sisavaca, odvojio od kopnene mase Australije. Piscu se je, poslije razumljivog čuđenja, odjednom ‘razjasnila’ ta mržnja. Ako bi neko trebao nekoga da mrzi trebalo je biti obratno, razmišljao je. Nisu Maori došli u zemlju Džonovih predaka otimali im polja i njive, ubijali ih ili im rušili domove, niti su činili ženama i djeci preružne stvari. Učinilo mu se je sve jasno. Da, vaistinu, teška grižnja savjesti pa onda, iz nje izrođeno, preslikavanje djedovskih zlodjela na nesretne Maore je najvjerovatniji izvor takve mržnje. No, ostavimo ovo ružno naslijeđe toj lijepoj i dalekoj zemlji. Nije to naše! Ali, kako bijaše s mržnjom, i kako je s njom, ovdje kod nas, danas? Nažalost, bilo je, i još uvijek ima, jednostrane mržnje u ovim našim balkanskim štokavskim krajevima koju, ranije, pisac nije istraživao niti je tražio njene uzroke i izvore. Naprosto,
postojala je i iz nje su davni i novi srpski preobraćenici, zlotvori, učinili nečuveno stravične, a nikada kažnjene, zločine u drugom svjetskom ratu, poslije njega, kao i u ovom zadnjem iz devedesetih godina. Naravno, oni su djelovali, i djeluju, u okviru određenog neljudskog sistema i u skladu s njegovim ciljevima ali oboje, i sistem i njegovi ciljevi, nisu predmet ovog teksta.
Pitanje na koje ćemo pokušati dati odgovor je – odakle je, i zašto je tako mračna i zločinačka, ta mržnja koja je mogla učiniti nezamisliva zlodjela? Da li je ovo tema samo za profesionalce iz psihologije, sociologije, prava i psihijatrije? Ne čini nam se tako, preusko je sve to! Ili, da li su korijeni mržnje na našem tlu samo iz grižnje savjesti? I ponovo, ne izgleda tako! Bilo bi prejednostavno, jer ima ljudi koji, jednostavno, nemaju osjećaj grižnje, niti imaju imalo savjesti pa su prelako činili zločine i nečasna djela. Neki od nas su imali nesreću i sretali su takve ljude u svome životu. Srpski narod je svoje prebjege, preobraćenike, izdajice, prelivode pa onda trčilaže, nazvao i onima koji su prodali vjeru za večeru. Ovdje, međutim, treba odmah reći da među onima koji promijeniše vjeru bijaše i časnih ljudi kojima nisu dali izbor i morali su se preobratiti kako bi sačuvali glavu i porodicu, ali su im ostala draga i lijepa sjećanja na očeve i braću odane svojim pradjedovima. Poštovali su ih i cijenili njihovu čvrstu vjeru. Mnogi od njih nisu mrzili svoju braću i njihovu djecu, a njihovi nasljednici ne mrze ni danas.
Ostalo je, dakle, pitanje šta je još moglo, one druge preobraćenike i njihove nasljednike, odvesti putem mržnje? Možda ih je sukob u porodici, s prijateljima, ili s osnovnim vrijednostima i zapovijedima svoje bivše vjere, odveo u ljutnju, bijes i bijeg?! Poslije takvog ogorčenja, a već na drugoj strani, najsigurnije je bilo tvrdo stati premo onima koje si izdao. Dodatno, nije lako biti sam u tuđoj, a
sada tvojoj novoj, vjeri. Čini se da je lijek za takvu ogromnu promjenu, tjeskobu i nespokojstvo koje dolazi s njom, opet bio zauzimanje žešđeg neprijateljskog stava prema onima koje si ostavio. Time ne samo da ojačavaš svoj položaj u stranoj zajednici već se na neki čudan, i mnogima nerazumljiv, način kojim se duša nekih ljudi nosi s izazovima, umiruješ i ublažavaš nelagodu svog
preobraćenja. U bivšoj zajednici svaki je pojedinac, pa i novi odbjeg, imao položaj dobijen rođenjem ili
izboren svojim sposobnostima, umom i snagom. Međutim, za samobitnost u novoj zajednici, kao i za društveni položaj u nepoznatoj sredini, mora se iznova boriti. Tu se je moralo počinjati sve ispočetka! I opet, čini se, a događanja to i dokazuju, najsigurniji korak, kao i pokazatelj odanosti svojoj novoj vjeri, je istrajavati na što neprijateljskijem stavu, do jasno izražene mržnje, prema
vjeri otaca.
Jedan je Bog, ali ima mnogo njegovih tumača i branitelja što dovodi do teško premostivih razlika, učenja, vjerskih koncepcija i njihovih ostvarivanja koji, uvijek, idu do isključivosti. Po prelasku u drugu vjeru, linija vjerske isključivosti ne samo da se mora strogo pratiti već joj, svakodnevno, valja potvrđivati svoju privrženost borbom protiv drugih vjera i neprijatelja koji joj
pripadaju, pa i kada su oni tvoji najbliži – roditelji, braća, prijatelji i sunarodnici. A, kada se jednom odmetneš, i napadneš svoje što bješnje i ljuće možeš, povratak je skoro nemoguć. Dodatno, sva ta, neizmjerno velika i teško savladiva, promjena odvodi neke preobraćenike u žestoki, ratnički obojen, novovjerski misionarski zanos koji se pojavljuje kao moćna i prenapregnuta posvećenost novim vrijednostima i spremnost za njihovu odbranu. To se misionarstvo ogleda prvenstveno u pokušaju preobraćenja, makar i nasilnog, pripadnika drugih vjera, a posebno svojih sunarodnika. Njime se, istovremeno, lakše postiže i opravdanje svog
prijelaza.
Uz sve spomenute i moguće izvore mržnje kod konvertita, vrijedi reći i ovo. Mi smo narod koji od davnina ima svoju vjeru i crkvu. Od tada još, svi (osim nekih malobrojnih iznimaka) pravoslavni od, i oko, Soluna, Ohrida i Vardara pa do Budimpešte, Beča i Trsta su bili Srbi. Historija je, u zadnjih par stotine godina, dovela do ogromnih i tragičnih promjena. Ali, jedna je stvar ostala nepromijenjena. Pripadnost svetosavskom pravoslavlju i srpskom narodu je bilo jedno te isto pa je preobraćenje, posve prirodno, viđeno i kao nacionalna izdaja. Niko ne voli biti nazvan, ili se osjećati, izdajnikom i jasno je da je takvo doživljavanje svog prebjega vodilo do izrazitijeg neprijateljskog ponašanja konvertita prema bivšim sunarodnicima. Da li je lista mogućih uzroka, i razloga za pojavu, mržnje prema svojim očevima i majkama, braći, sestrama i sunarodnicima koja se pojavljuje kod mnogih koji promijeniše vjeru, kao i kod njihovih nasljednika, isrpljena? Sigurno nije, ali ima jedno važnije pitanje. Gdje smo danas i da li je preobraćenje u druge vjere, ili u nevjere, prestalo, ili čak posve nestalo? Nikako i naprotiv! Svjedoci smo velikih i vrlo opasnih podjela u srpskom narodu. Dio koji je sebe prozvao ‘drugom Srbijom’ je predaleko od dva drevna, čvrsta i sigurna oslonca srpskog naroda i njegove države, Svetosavlja i Kosovskog zavjeta (ako je ikada postajao, makar i sekundu, na tim temeljima(?!)). Sudeći po njihovim riječima i djelima, u kojima je očita ista mržnja prema svemu srpskom kao i kod nasljednika davnih preobraćenika, ispravnije im je bilo nazvati se ‘Ne
Srbijom’.
Koji su to ljudi i čiji su oni nasljednici? Spisak je podugačak, kontroverzan (kao, uostalom, i prva, vidljiva, postava ‘Ne Srbije’) te nepotpun, ali vrijedi ga pokušati izlistati. To su, u prvom redu, oni koji su (bez obzira kojeg su porijekla, nacije, vjeroispovijesti ili talenta) plaćeni i/ili dobro, predobro, te nepojmljivo odlično, žive promocijom ‘Ne Srbije’ i
njenih nesrpskih vrijednosti. Među njima, ili iza njih, u najistaknutijima, nalazimo dio djece, unuka i rodbine bivših titoističkih oznaša, udbaša, batinaša, milicajaca, generala, oficira, doušnika, ideologa, umjetnika, javnih djelatnika i političara.
Lista se nastavlja s manjim dijelom stipendista zemalja koje su tradicionalno neprijateljske prema Srbiji i srpskom narodu, kao i s neznatnim dijelom naših studenata u tim zemljama. Naravno, na tom spisku su i neki od njihovih očeva i majki, te uže i šire porodice, kojima je više stalo do uspjeha njihove djece tamo negdje u ‘Bogom danom i, naravno, izuzetnom svijetu’ nego do
napretka Srbije u kojoj žive. Dio formacija ‘Ne Srbije’ čine i neki uvjereni tradicionalni antikomunisti bez obzira što
je klasični komunizam nestao s povijesne scene. Interesantno, međutim, i ta skupina, često, sve srpske rodoljubive snage olako i rado nazivaju fašistima iako bi tom dijelu ‘Ne Srbije’, njihovom imenu i opredjeljenju, bilo prirodnije da ih nazivaju komunistima?! Istine radi, neki mogu da dosegnu i do takvih sudova.
Jasno je, ne smije ostati nespomenut i dio našeg naroda sa najdonjih prečki društvene ljestvice koji krivnju za svoj položaj ne vide u svom porijeklu ili svojim ličnim manjim sposobnostima već za to optužuje nosioce vlasti u Srbiji.
Za kraj, ne smije se ne spomenuti i dio djece te unuka iz manjina, koje su u drugom svjetskom ratu otvoreno surađivale s nacističkim, fašističkim i iredentističkim okupatorima na razbijanju i uništenju srpskih zemalja, a koji i danas slijede ciljeve svojih predaka.
Konačno, na ovoj se listi nalaze i neki politički ‘kockari’. Počeo je sukob svjetova i oni, slabo obrazovani, ili posve neobrazovani, s nešto ‘znanja’ pokupljenog s telefona, iz kafana i socijalnih stranica interneta, bez gore spomenute grižnje savjesti, izborom ‘Ne Srbije’ bacaju svoj novčić. Njima je svejedno! Ako novčić padne kako su izabrali otvoren im je put u ‘nebesa’. Pobjeda novčića će namiriti sve njihove dotadašnje cjelokupne promašaje i njome će riješiti sve svoje materijalne probleme i više od toga. Ako, ipak, dinarčić padne i pokaže drugu stranu, ništa izgubiti neće. Neki će ostati tamo gdje su i bili, po kafanama i s telefonima u rukama. Velik je, i ‘pametan’, internet pa će nastaviti šetati po njemu i razmjenjivati neutvrđene činjenice, neprovjerena podatke, nedovršena razmišljanja i slabe procjene svijeta i okolnosti, dok će se neki, ipak, i ne previše teška srca, prikloniti dobitnoj strani novčića.
Vaistinu, ako se dobro razmisli, ‘kockari’, osim ovih zadnje spomenutih, preletača, su najčestitiji dio ‘Ne Srbije’. Samo, jadni smo srpski rode ako nas povedu oni koji se uzdaju u pad novčića. Kada dođe do sudnjeg časa oni će, nepametni, potkupljivi i poplašljivi kakvi jesu, baciti novčić i za našu glavu pa šta ispadne.
