Narod koji oplače sebe i odriče se sebe. Prestaje da bude ono što je bio i postaje sjena istorijske drame slavne prošlosti. Kada pogledamo jedan dio društvenih nosilaca naše nacionalne ideje, vidimo često samoviktimizaciju, vidimo defetizam i samosažaljenje. Ridanje nad sobom, vjerujem, da nije bilo ovako ni u vrijeme najvećih stradanja, robovanja ili iskušenja. Pobjede se donose odlučnošću i vedrim, poletnim duhom, nikako retorikom naricanja i kukanja. Junaštvo kao ideja ne može biti odlika jadnosti unutar stanja duha, nego istinske vrline.
Zašto očajavati ako vjerujemo u Boga i svoj narod? Svetosavlje je upravo suprotnost, kao i Kosovski zavet. Nije Lazar naricao nad svojom sudbinom i sudbinom naroda, nije slušao tužne stihove o svom porazu i teškom stanju, nego je djelovao s vjerom u Boga, upravo suprotno. Što je ljudima nemoguće, Bogu je moguće. Znali su to naši preci i na Kosovu polju i na Kajmkačalanu.
Vjerovali su i ta vjera ih je spasila. Srpski narod je zapao u opšte stanje apostasije, svoj ponos, inat i prkos bi zamijenio tužbalicama, kuknjavom i samosažaljenjem. Ne plače se za junacima, ne oplakuju se živi. Neko ko duboko vjeruje u srpsku nacionalnu ideju ne može biti defetista; zna da ovo što mi sada živimo, koliki god da je pad, nije kraj istorije. Bili smo mi i bez države, i u robovanju, ali bodrili smo sebe.
Gusle su pjevale o junacima, o podvizima. Inspirisale su nove junake i nove podvige, narod je stvarao svoje lidere, oličene unutar krajnjeg optimizma kakvog može biti samo duboko hrišćanski. Vjera njihova spasila ih je. Vjera se manifestovala djelima. Počeli smo da se stidimo slavne prošlosti, da bježimo od sadašnjosti i da se plašimo budućnosti kao najveće kukavice. Sve očekujemo od drugih, a sebe štedimo. Nisu se naši na Krfu uzdali u druge, nego u sebe – sebe polumrtve, sebe izmučene, sebe napaćene, sebe protjerane, ali u sebe i svoje, do poslednjeg atoma snage.
Nisu mijenjali svoje za tuđe, samo su čuvali svoje i sačuvali ga. Vjerovali su u pobjedu. Nisu imali druge opcije; jer onaj ko se ne bori, on je već poražen. Narod koji je nacionalno impotentan osuđen je na nestanak. Istorija ljudskog roda je surova; živjeće samo oni narodi koji se bore, koji ne odustaju, koji idu u budućnost uprkos sadašnjem lošem stanju. Neće oni koji se uzdaju u druge, nego u sebe, opstati. Mi stalno čekamo da nekoga drugog stigne Lazareva kletva, zaboravljajući da je ta kletva namjenjena samo našem narodu. Strah nam je zakaljio obraz; postali smo nijemi posmatrači, opštemjestaši najuzvišenijih rodoljubivih ideja koje smo nedjelovanjem banalizovali. Ako je Bog s tobom, čega se bojiš? Ako nije s tobom, čemu se nadaš? – rekao je naš blaženopočivši patrijarh Pavle. Onaj narod koji zapadne u kolektivnu letargiju, njemu samo ostaje folklorni nacionalizam. Tuga i očajanje su produkt ne onoga što je bio ovaj narod, nego u šta ga mi sada pretvaramo.
Ponos je zamjenilo samosažaljenje, što kolektivno psihološki djeluje kao demotivišujuće. Sabornost se tako razbija na najveći mogući način. Niko ne želi biti dio tima koji gubi, rijetko ko ima toliki mazohizam. Jedan dio nacionalnih okupljanja liči na masovne sahrane ili masovna opjela. Jasno je da oplakujemo to što nismo naši slavni preci, ali nikako ne trebamo da skrenemo sa njihovog puta, jel predaja znači poraz i nestanak.
Defetizam je autošovinizam rodoljuba.
Nebojša Lazić
