Blagoslovena je bila topla oktobarska noć, kada se grupa od četrdeset pravoslavnih vjernika iz Crne Gore, vođena arhijerejskim namjesnikom nikšićkim o. Slobodanom Jokićem, uputila na sveto tlo Sinaja — mjesto gdje je prorok Mojsije razgovarao sa Bogom i primio zapovijesti koje do danas čuvaju duše vjernih.
U tišini pustinje, pod beskrajnim svodom zvijezda, stopama starih podvižnika i monaha, koračali smo ka vrhu koji je kroz vjekove svjedok susreta čovjeka i Boga.
Beduini tihi sinovi pustinje, vodili su nas pouzdanim putem, dok su vodiči i o. Slobodan budno brinuli da svako srce ostane spokojno, a svaka duša okrenuta molitvi. U toj mjesečini u svakom od nas, mogla sam da osjetim tihe damare nepoznatog, ali i svjesnost gdje smo se zaputili i šta nas čeka na vrhu.
Korak po korak, kamen po kamen, nakon više od 4 sata ponoćnog uspona, uz prisustvo dobronamjernih beduina koji su nudili i pružali pomoć, grupa je stigla na vrh Sinaja. Tamo, gdje vjetar nosi miris neba, a nebeska kandila sama se pale, i dok se sunce rađalo nad Sinajem, lice svakog od nas, obasjalo je to isto svijetlo koje je, nekada davno, zasijalo pred Mojsijem u gorućem grmu.
Okupljeni u molitvi u crkvi na vrhu Sinaja koju smo ispunili radošću, na trenutak se činilo da je sam Gospod sišao među nas. Nestalo je umora, jutarnje jeze, a sa prozora svetinje, male ikone – Svetog Vasilija Ostroškog i Svetog Nektarija Eginskog. Nisam mogla da zadržim ni suze, ni dah.
A pogled sa vrha bio je biblijski prizor. Koračajući po mraku, izbjegavajući oštro kamenje i klizave stijene, nijesmo ni mogli zamisliti kuda smo prošli, dok jutro nije pokazalo put. I to je bila posebna nagrada, za sve nas koji smo te noći prošli najdivnijim putem ovoga svijeta.
To nije bio samo fizički uspon na planinu, već put kroz dubinu duše — kroz pustinju ljudske slabosti do visina Božijeg milosrđa. U zajedništvu, u tišini, u suzama radosnicama i pokajanja, svi su osjetili Njegovo pristustvo, i Bog i Mojsije su prisutni u svakom dahu, u svakom kamenu, u svakom zraku sunca.
Bio je to trenutak dubokog mira — svako je, na svoj način, u tišini srca razgovarao sa Bogom. Mnogi nisu mogli zadržati suze, jer su osjetili snagu i milost Gospodnju, koja obnavlja dušu i daruje novi smisao svakom koraku u vjeri.
Po silasku sa Sinaja, vratili smo se u drevni manastir Svete Katarine, jedno od najstarijih svetih mjesta Pravoslavlja. U hladu njegovih zidina, gdje vjekovima gore kandila i molitve, zahvalili smo Gospodu na bezbjednom usponu.
Ovo putovanje na Sinaj bilo je duhovno pročišćenje, susret sa sopstvenim granicama i Božjim beskrajem.
Slava Bogu za sve!
