S jedne strane, srpski politički faktor je prihvatio da, dok je na vlasti, ne dovodi u pitanje spoljnopolitički kurs države (pa ni onaj vezan za NATO – članstvo, koji je protivan raspoloženju njegovog biračkog tijela). S druge strane, drugi politički faktor pobjedničkih snaga je prihvatio činjenicu da Crna Gora, u svom unutrašnjem ustrojstvu, ne smije obesmišljavati tekovine litijskog pokreta koji je oborio autokratiju. Tj. da naša država, da bi opstala i prosperirala, više nikada ne može imati antisrpsku suštinu, kao što je imala u vremenima strahovlade Mila Đukanovića. Takvu antisrpsku suštinu Crne Gore bivši režim je održavao sprovodeći sistemsku i nacionalnu diskriminaciju i oduzimajući ljudska prava građanima Crne Gore.
U posljednje vrijeme ostaci oborenog režima, potpomognuti novim-starim saveznicima i pajtašima iz Druge familije, čine sve što je u njihovoj moći kako bi takvu vrstu kompromisa između činilaca nove vlasti poništili. I kako bi poništili i obesmislili svaku tekovinu litijskog pokreta. Tj, oni se fanatično suprotstavljaju svakoj inicijativi koja negira antisrpski karakter Crne Gore i ide u pravcu opštenarodnog pomirenja. Za njih je pokretanje inicijativa koje se prvenstveno bave ljudskim pravima građana – kao što su dvojno državljanstvo i srpski jezik kao službeni – ugrožavanje nezavisnosti države i ravno je nacionalnoj tragediji.
Takvi prevaziđeni politički faktori, vjerovatno nesvjesni u kolikoj mjeri su opijeni šovinizmom, na svako ostvarenje ljudskih i građanskih prava gledaju kao na najveću moguću pošast. Restlovi oborene diktature nemaju značajnu političku težinu, ali su dozlaboga bučni u svojim antidemokratskim stremljenjima, i misle da pretjeranom bukom mogu nadomjestiti nedostatak argumentacije i zdravog razuma. Njima slobodni građani moraju jasno staviti do znanja – više nema povratka na staro: da bi opstala i prosperirala, Crna Gora više nikad ne može i neće biti antisrpska tvorevina.
U tom smislu, pravi je istorijski trenutak da aktuelna vlast donese odgovarajuće odluke koje će vratiti srpskom jeziku status službenog i omogućiti pravedno dobijanje crnogorskog državljanstva. Naravno, neophodno je vratiti i crnogorsku trobojku na mjesto koje zaslužuje – narodne zastave.
Politički predstavnici nacionalnih manjina, koji su sada na vlasti, treba da znaju da su date odluke i u njihovim interesu. Jer se prvenstveno radi o ostvarenju ljudskih prava građana. Osim srpskog političkog faktora, takve mjere podržao je i crnogorski premijer, koji je nedavno izjavio da je „sazrelo vrijeme da svi koji imaju pravo dobiju državljanstvo Crne Gore“, kao i da mu je prihvatljivo da većinski srpski jezik bude službeni. Sve ove odluke podstaći će pomirenje u našoj zemlji, ali i njen ekonomski napredak.
Boško Vukićević
