Otac Rafailo Boljević: Sila reči Božije

O. Rafailo (Boljević): Može li današnji čovek da pojmi kolika je sila reči kada jedno kaže, a drugo čini, kada obeća, a ne ispuni obećanje, kada ujutro kaže jedno, a uveče suprotno. To je posledica stanja koje nastaje kada čovek ne živi po reči Božijoj. Jer sila reči Božije čini da čovek što u reči izrazi to i delom potvrdi. Jer Reč je Božija ista juče, danas i u sve vekove. Nekada, naš narod je bio bliži Bogu, bliži Vjeri, bliži Crkvi, bliži Jevanđelju, i više čitao i slušao i živio po Riječi Božijoj… Vi znate, slava Bogu, i do danas se to održalo: čovjek vrijedi ako mu riječ vrijedi. I, ako ne bi održao riječ – na ovim prostorima je to bio gotovo dogmat, zakon – on je odmah devalvirao. Ako jednom ne održi riječ, on više kao da nije čovjek; zvali su ga nečovjekom. Pogaziti riječ bilo je isto kao i da pogaziš svetinju. Dati riječ bilo je isto kao da si se pred Živim Bogom obavezao da ćeš je održati.

Pogledajte kako je to nekada bilo moćno, a moglo bi i danas da bude, samo ako hoćemo – Bog bi pomogao i dao. Ako se odrekneš riječi, kao da si se Boga odrekao! Ako ne održiš riječ – ne možeš ni svetinju da održiš, ne možeš je sačuvati. Naš narod je nekada imao snažnu vezu sa Božijom Riječi.

Šta mi, kao narod, imamo u riznicama? Mi ne možemo da ponudimo nekakvu razvijenu auto-industriju, mi nemamo razvijenu savremenu tehnologiju. Šta možemo da ponudimo, dočekujući goste, kao domaćini, i uvodeći ih u naše riznice – da li hilandarsku, da li mileševsku, da li moračku, da li pivsku, da li u neku od riznica grbaljskih…? Šta im pokazujemo i čime treba da se dičimo, da se hvalimo? Svetim Jevanđeljem. Okovanim u zlato, u srebro, rukom ispisivanim, svetim knjigama, iz kojih su naši preci – naši sveci čitali i sebi, čitali i narodu, nadahnjivali ih Riječju Božijom, pa im je riječ bila osoljena, netruležna, jaka, moćna, obavezujuća!

Nisu tada ni roditelji morali mnogo djeci da pričaju! Danas – pratimo ih satelitima, unajmljujemo detektive da nam se djeca ne pogube jer naša riječ im više ne znači. Otac govori, ali sin kaže: “Stari, ne smaraj…! Majko, ostavi me na miru…” Otkuda to? To nije prirodno! Otuda što naša riječ nije osoljena Božijom! A, nekada nije bilo tako. Znalo se: ako otac kaže – a nekad nije morao ni da govori – to je bilo to! Možda ti se nije sviđalo, ali sačekaj, vremenom će ti biti jasno da tako treba da bude. Jedna riječ je bila dovoljna da obuzda nemirnu prirodu djetinju jer je bila prožeta silom Božijom.

Zato je važno, braćo i sestre, u ova vremena, kad je ljudska riječ devalvirala, da ne povjerujemo da je to prirodno stanje, nego da je neprirodno, nenormalno stanje. Ako naša riječ gubi silu – pa, i mobilni telefon, koji je danas postao sredstvo komunikacije, ako ga izvučeš iz kruga električne energije, ne može više riječ da ti prenese drugome, niti riječ drugoga da prenese do tebe jer je prazna baterija! Tako je i duša prazna ako ne sluša Riječ Božiju.

Čuli smo, slušajući Jevanđelje, da je Bog obećao – ovo nije moja riječ, ja kao sveštenik imam obavezu da vam je prenesem, a na vama je da li da je nosite i da je čuvate ili da je odbacujete – a Bog je obećao, čuli smo, to su Božije riječi – da će biti sa nama u sve dane do svršetka vijeka. Neće biti, kaže, ni jednog jedinog dana, i u danu jednog jedinog trena, a da neće biti sa vama. Pri tom, On to govori apostolima poslije Njegovog Vaskrsenja. Ustavši iz mrtvih, stojeći pred učenicima Njegovim, On im govori: Ja sam sa vama u sve dane do svršetka vijeka.

To je Božije obećanje! To je riječ koju je Bog dao. Ako ga ne osjećamo da je među nama, to nije zato što je On iznevjerio! Pa, to bi bilo ludilo, to bi bilo kao da Boga guraš u laž, kao da Ga guraš u lažove, kao da Ga guraš i svrstavaš u red onih koji ujutru kažu, a već uveče slažu, koji su juče rekli, a već sjutra se ne sjećaju toga. Nije Bog naš takav. On je uvijek isti, On stoji iza svojih riječi. Dakle, On bi i u današnjem danu trebalo da je sa nama.

A, gdje je On? Ako kaže: Biću sa vama u sve dane do svršetka vijeka – gdje je On danas, braćo i sestre? ON JE U SVETIM TAJNAMA. Duh Sveti, Koji nas je danas sabrao, On Ga čini prisutnim. Dok ja ovdje stojim i govorim, ovdje u crkvi, u Svetom putiru, nalazi se Samo Njegovo Tijelo i Sama Njegova Krv! U ovom Svetom Jevanđelju se nalazi Sama Njegova Riječ. Na taj i takav, svetotajinski način, On je sa nama. I, biće sa nama u sve dane, do svršetka vijeka.

U ovom Grblju, već vijekovima se služi Sveta Liturgija. Ono što Grbalj ima, i što Grbalj čini Grbljem, nije ni ovo nebo, nije ni ovo zelenilo, nije ni ovo more – no ove svetinje, ovi hramovi! Ono što nas čini Grbljanima je da li smo odani ovim hramovima, tj. Gospodu, Koji nas u Njima, kao što je nas danas, dočekao i nahranio Sobom. A, da bismo mogli na takav način da opštimo sa Njim, moramo da znamo ko nam to pomaže? Iako ne vidimo Gospoda kao što vidimo jedni druge, ovako fizički, ko Ga to čini prisutnim? Prisutnim Ga čini Duh Sveti! Otac, Sin i Duh Sveti – Trojica jednosuštna i nerazdjeljiva!

Gospod naš Isus Hristos, posle Vaznesenja, šalje nam Boga – Duha Svetog, u vidu ognjenih jezika! Strašan dan, strašna Tajna, strašan dar, braćo i sestre! Njegovim dejstvom, Crkva živi do današnjega dana, i živjeće do poslednjega dana u vremenu, i živjeće u beskonačne vjekove. Mi smo se liturgijski sabrali – kao i Sveti Sava, kao i Sveti Vasilije Ostroški – apsolutno ista služba, braćo i sestre! Istom se Bogu pomolili, isto ka Istoku okrenuli. I, znate šta smo izazvali? Dejstvo Duha Svetog! Nispošlji Duha Tvoga Svetoga na nas – to su riječi molitve, danas smo ih izgovorili – i učini ovaj hleb Časnim Tijelom Hrista Tvoga, a to što je u Čaši ovoj – Časnom Krvlju Sina Tvoga – dejstvo!

Pretvorivši Duhom Tvojim Svetim – od tog trenutka, nije se gora ljuljala, nije vjetar čupao drva iz korjena, nije ovo kamenje prštalo od siline dolaska Duha Svetog, već mirno, bešumno i tiho, a došlo je do promjene. I, od tog trenutka, preda mnom i pred vama, u hlebu je /Tijelo Hristovo/. Nemojte da pitate: kako? – jer to Duh Sveti daje da vidiš – ili vidiš ili ne vidiš, ili jesi ili nisi. Ako jesi u Duhu Svetom, ti vidiš, nema potrebe da ti pričam. ako jesi u Duhu Svetom, kad se pričestiš – ti osjećaš da Bog ulazi u tebe. rijeka vječnoga života počinje da struji kroz tebe. I, kad te pita: kako si? – ti moraš reći: Slava Bogu! Pa, makar sve gorjelo oko nas – dobro je kad je Bog sa nama.

Nemojte ničega da se plašimo: ako je On sa nama – ko će protiv nas? Ali, dajte da i mi budemo sa Njim. Pa, gdje ćemo biti sa Njim? Pa, u ovim hramovima…, na svetim liturgijama, da se sabiramo, da se sa Bogom orođujemo, da bismo Mu bili dobra djeca, dobri sinovi i kćeri, još za vremena, a onda i u Carstvu nebeskom, sa svima našim besmrtnim precima…

O. Rafailo (Boljević)