Sva panorama događaja na međunarodnoj sceni pokazuje nam da su svi glasovi o skorom krahu kolektivnog Zapada i uspostavljanju multipolarnog svijeta još uvijek preuranjeni kada je opis trenutnog stanja stvari. Zapravo, ne samo da su posljednji udari direktnih satanista iz švabovske nomenklature pokazali da Imperija ima i volje i snage da uzvraća udarce već stoji pravo pitanje da li će se Tramp okružen neokonima ponašati u bilo kom vidu suštinski drugačije tj. teško je vjerovati da će on odustati od zapadnog univerzalizma kao osnove zapadnog imperijalizma. Čineći Ameriku pnovo velikom on teško da će liječiti osjećaj superiornosti i dominacije koju kolektivni Zapad generalno uzgaja a njegova eventualna konsolidacija kulturnih prilika (borba sa woke kulturom) ne mora i vjerovano neće donijeti nikakvu mirnu koegzistenciju na svjetskom nivou nego kompaktiniju, nacionalniju Ameriku koja će se i dalje ponašati kao jedina Nadsupersila. To što će nam možda na kulturnom planu prijati ponešto od njegovih postignuća ne znači da će se sukob civilizacija prekinuti do kraja.
Svaka civilizacija ima svega nekoliko osnovnih aspkata postojanja: to su najprije ideje-kultura-kult (vjera), tehnološki razvoj, biološka vitalnost, politička organizovanost. Ovi apsketi su u ponečemu i međusobno suprotstavljeni: teško je imati i društvo izuzetne tehnološke supermacje i urbanosti i biološki vitalno stanovništvo, megalopolisi jedu biologiju sela dok imaju šta da pojedu, a onda se stnovništvo ili uvozi ili dolazi do implozije Imperije ili do njene postepene zamijene (onako kako je Drugorimska civiliacija, „Vizantija“, zamijenila Rimsku). Važne su još i dinamike odnosa: da li idete naprije ili nazad, stagnacije praktično u istoriji nema na duže rokove. Važan faktor je i međusobni kontakt i djelovanje civilizacija jer one nisu zatvorene za međusobne uticaje na bilo kom od ovih aspkata. Istorija nas uči da je „zlatno doba“ jedne civilizacije ili, kao u slučaju Rusije, civilizacije-države, moguće naći samo onda kada se podudare u nekoj mjeri svi navedeni aspekti: kada ljudi dijele zajedničke ideje/vjeru, dovoljno su tehnološki i vojno-tehnološki napredni, imaju biološku vitalnost i političku organizovanost. bez jednog od ovih aspkata, teško je biti Imperija.
Događaji od januara 2020. tj od pandemije nam pokazuu da je Zapad na planu idejnog sasvim kapitulirao ali se drži na planu tehnološkog, vojničkog i političkog, dok biologiju nadoknađuje uvozom „svježe krvi“ iz ostalih civilizacija. Islamski svijet je pokazao koliko su biologija i vjerska solidarnost nedovoljne bez političke organizovanosti i tehnološkog pariranja drugima. Kina čeka svoj trenutak i sama se trudeći da drži u balansu sve navedene faktore, dok se Indija zapravo tek formira kao tehnološki i politički kompaktan i važan pojam.
Naravno, sve ovo pišem zbog nas, ruske ili pravoslavne civilizacije. Iako pojedini teoretičari vide samo površinu, pa će sve što imaju da kažu o Srbima i Rusima svesti na kulturnu fenomenologiju (Srbi slušaju turbo-folk – mi smo Teheran, Rusi pate za Parizom, oni su Zapad itd), činjenica je da naše postojnje i djelovanje predstavlja slojevito dozivanje naše stare, zavjetne svijesti (iz koje crpimo ideju identiteta, tj onoga ko smo), sa kojom se nekako i slaže i potire noviji sloj kulturološke zaslijepljenosti Zapadom – zato i Srbi „teheranci“ i Rusi „parižani“ podjednako nestaju, tope se u demografiji: kulturno jezgro onoga kako Srbi i Rusi uređuju svoje živote dominantno je satkano od zapadnih predstava o finansijskog sigurnosti i (eventualnoj) porodici koja ne smije da pređe granicu ličnog komfora/materijalne sigurnosti (čuveno i besmisleno a pogubno: „ne rađati djecu jer će biti sirotinja“). Dakle, na idejnom planu pravoslavna civilizacija još nije usjpela da se izbori sa toksinima Zapada, pa se zasad primjenjuje isti recept za biološku vitalnost – masovna uvoz migranata u Rusiju (Kavkaz i Srednja Azija) a sve češće i u srpske zemlje (zasad indijski potkontinent i turski svijet).
Na planu tehničkog i političkog: mi zaista imamo svoj put i ne treba nam podražavanje bilo čijeg obrasca, ali očigledno je da se i tu problemi nalaze u tuposti političkih elita (sa rijetkim izuzecima). Naravno, Rusija jeste atomska sila ali njoj za pobjedu nad neprijateljima neće biti dovoljan „orešnik“ već sveopšta društvena mobilizacija oko ideje samobitnosti i opstanka, a zapravo: oko ideje Boga koji je posao Čovjek i koji spaja Ljubav, Život, Istinu i Žrtvu. Ovako: ukoliko „oni“ budu civilizacija koja teroriše druge i propagira LGBT+ propagandu, a mi polu-komunisti, polu-pravoslavci, ljudi bez jasne ideje šta jesmo (znamo dobro šta nećemo!), ako mi budemo civilizacija razrata, teško ćemo imati koristi od tehnološkog razvoja i političkog otpora. Mi smo trenutno Zapad model. 1968: sveopšta retorika „vrijednosti“ koje ni politička elita (kao ni tada) ni narod (kao ni tada) nisu spremne da žive (svi su i tada bili za „društvenu pravednost“ ali pod uslovom da i sami dobiju više od drugih u tom pravednom društvu).
Hoćemo li imati snage da se bar minimalno konsolidujemo na polju vjere, ideala, koji ne bi ostali u praznom prostoru već koji bi nam omogućili da ponovo postanemo Imperija snažna da zaštiti svoj narod i svoje narode? kada se vratim iz Crkve prepune naroda, čini mi se da se ipak krećemo naprijed, no potrebno je da se i liturgijska žrtva u kojoj učestvujemo prelije savršeno u rusko i srpsko i ostala pravoslavna društva…
Otac Darko Ristov Đogo
