Vijest iz reda onih koje se vrlo često pojavljuju u agencijskim izvještavanjima: Ponovo oštećeni krstovi na starom srpskom groblju u Orahovcu. Sveštenik Milan Stanojević zatekao je polomljene spomenike i naveo da rodbina upokojene Miroslave Dedić već treći put obnavlja krst nakon vandalizma.
Uobičejno, za mnoge koji to čuju – prosto neprijatna sitnica koja ni na koji način neće promijeniti njihov dan. Možda će ih i manje dotaći nego neki mamac za otvaranje o “neprijatnostima” koje je neka pjevačica doživjela na nekoj od nebrojenih izmišljenih “granica” unutar srpske Otadžbine.
No svako ko poznaje Orahovac i Orahovčane i oca Milana umjeće da pročita hrišćansku, srpsku istoriju u jezgru, u malome, u tih nekoliko rečenica.
Otac Milan Stanojević – moj student i prije svega prijatelj, i sam je Orahovčanin i sveštenik u svom gradu, u onoj jednoj srpskoj ulici koja je od srpskog Orahovca ostala. Kada smo nedavno posjetili Otahovac, najprije ga nismo zatekli kod crkve – sa parohijanima je otišao da pripremi još jednu preostalu svetinju za Tominu nedjelju. I njegova priča je slična mnogima iz tog grada – kidnapovana majka, nemalo ljudske tragedije, i nevjerovatna odlučnost da se ostane i opstane. “Novo” srpsko groblje u porti orahovačke crkve Uspenja Presvete Bogorodice nastalo je tako što su u najcrnjim danima, kada su djelić po djelić, sakupljali svoje ubijene a u Hristu žive roditelje, braću i sestre, Orahovčani Srbi morali da ih sahrane na jedinom komadu zemlje gdje je to bilo moguće – u crkvenoj porti. Zašto? Odgovor znamo i odgovor im se ponavlja svakog dana. Sila pakosna ne miruje. Pitate se zašto?
Zato što Sila Vaskrsloga neprekidno obnavlja, ukrašava i raduje se. Otac Milan sakuplja novac da staru svetinju konačno ikonopiše, da njenom čudesnom liturgijskom sjaju i blagom liku Prosvete Bogorodice orahovačke doda likove svetitelja, onako kako to školjci koja krije biser i priliči. Svi znamo koliko je Pavlina svoje pjesme ugradila u taj poduhvat. Da: ma koliko divlji duhovi i ljudi obarali, Orahovčani podižu i istrajavaju. Najistrajniji i najradosniji srpski soj koji postoji, istinska so Srpstva kao življenog hrišćanstva.
Rastajemo se tog dana sa o. Milanom – želim da kupim magnet sa slikom orahovačke crkve na kome piše “Orahovcu – grade moj”. Otac Milan mi ih poklanja nekoliko – i evo, u njih često gledam od kako smo se vratili iz te oaze stradanja i Vaskrsenja. I u trenucima kada bih pomislio da mi je teško jer ni domovi mog djetinjstva nisu oslobođeni ruke koja pali i pogleda koji se dimu raduje – ja gledam u onu sliku dobrog, mog Orahovca.
Kažem ocu Milanu: kad nađeš vremena, dođi na Fakultet, nastavi školovanje. U sebi se mislim: dobro je da sveštenik ima akademsko obrazovanje. No nisam siguran, moj oče Milane, da ima bilo šta što mogu da te naučim a da te neprekidno nošenje krsta uz radost još upornijeg Vaskrsenja nije naučilo. Trebalo bi povremeno slati naše buduće studente na par dana u Orahovac. Da učimo.
