Nalazeći se na novom kosovskom raspeću i raspuću, poslije velikih lomova koje smo proživjeli i velikih dubinskih potresa našeg samosaznanja, mi se danas nalazimo i pred novim izazovom, po prvi put u našoj istoriji, našeg formalnog uključivanja u takozvanu Evropsku uniju. Mi smo opet, sa jedne strane, u dubinskoj krizi, a sa druge, pred izazovom kome ćemo se privoljeti carstvu.
Evropa uvodi i daje ekonomski napredak, i tu nema nikakve sumnje, daje unapređenje “zemnoga grada”, zemnoga načina življenja, ali ista ta Evropa, ako je suditi po najumnijim Evropljanima, danas je takođe u dubinskoj krizi svoje samosvijesti, mnogo dubljoj nego što se misli i priznaje, a pogotovo što uviđamo mi koji sada gotovo bezglavo hrlimo ka toj i takvoj Evropi, previđajući da nije slučajno Dostojevski, još u 19. vijeku, o njoj govorio kao o milom groblju, ali – groblju.
Evropa nije zemlja obećana
Evropa, dakle, nije “Zemlja obećana”, iako se mi, zamađijani retorikom njenog reklamerstva, prema njoj danas tako odnosimo, već je zahvaćena najdubljim, tektonskim unutarnjim poremećajima. Na prvom mjestu onim duhovnim, duhovnom krizom sopstvenog identiteta i krizom duha. Nije slučajno što je Kosovo, po ko zna koji put, postalo žiža svjetskih zbivanja. Oko njega se i danas prelama politika i sudbina politička i društvena Evrope i svijeta. Na njemu sada nijesu u sukobu albanski i srpski narod, već se kroz prisustvo i učešće međunarodno u tragičnim zbivanjima i raspeću Kosova pokazuje da je ono, kao i nekada, mjesto sukoba dobra i zla, mjesto na kome se ponovo ogledaju i ispituju ne samo oni koji tamo žive, već i svi zemaljski narodi kome će se privoljeti carstvu.
U opasnosti je Evropa, a kroz nju i preko nje u opasnosti smo i mi, čak možda više od same Evrope. Jer mi izlazimo iz jednog haosa, duhovne pustinje koju je iza sebe ostavio totalitarni, marksističko-lenjinističko-brozovski sistem: nalazimo se duhovno osiromašeni i materijalno ugroženi. Sa druge strane, ugroženi smo još više u biti i, duhovno ugroženi, sa pomjerenim identitetom, u opasnosti smo da tražimo identitet tamo gdje ga naći nećemo. Tražimo dostojanstvo i identitet tamo gdje je on odavno u krizi.
Svjedočenje oca i sina
Ako so obljutavi, čime će se svijet osoliti? Ako ova so obljutavi, čime će se ovaj svijet osoliti? Srpski narod i njegovo dostojanstvo utemeljeni su na dvojednom svjedočenju, svjedočenju oca i sina, dvaju svjedoka i Svetitelja Hristovih. Jedinstven je slučaj u Evropi i istoriji da je tvorac države Svetac i da je tvorac Crkve Svetac. Ta sveta dvojica su utemeljila, sa jedne strane, državu Srpskog naroda, njegov “zemni grad” i mjesto gdje je prizvan da u svom vremenu donosi plodove, a sa druge strane, ova Sveta dvojica otvorila su vječne horizonte tom istom narodu. Sv. Sava rodio je oca duhovno, Sv. Simeon rodio je sina tjelesno, sin postao otac i otac – sin, a obojica su rodili i preporodili i utvrdili put koji vodi u život narod.
U tome je i suština savremene misije Crkve Srpske. Da bude nosilac te i takve soli i svjedok među drugim narodima. Tako shvatam i naše eventualno stupanje u Evropsku zajednicu, kao ulazak u svojstvu svjedoka Hristovoga Carstva, koje nije od ovoga svijeta, i koje nadilazi sva njegova mjerila, u svojstvu nosilaca te i takve soli i takvoga dostojanstva među drugim narodima, i zajedno sa drugim hrišćanskim narodima, koji ne izdaju svoje hrišćansko prizvanje.
Šta možemo unijeti u Evropu
Ulazeći tako dostojanstveni u Evropu, u tokove savremenog svijeta, mi ne ulazimo kao prosjaci. Jer, šta je ono što mi možemo unijeti u Evropu i svijet savremeni? Da li svoje fabrike, preduzeća, svoj ekonomski napredak, ustrojstvo slobode i demokratije, kako se to obično naziva? Sve je to kod nas, poslije komunističke otimačine i postkomunističke budzašto-rasprodaje otetoga, u povoju, sve je pomjereno i poremećeno. A, jedino što imamo, što smo ipak pored svih svojih zastranjenja i lutanja sačuvali, jeste upravo so našeg naroda i, dubinski gledano, naše opredjeljenje svetosavsko i svetolazarevsko…
Šta je Kosovo? Kosovo nije ništa drugo nego glava Lazareva. A šta je Srbija i srpski narod? To je tijelo Lazarevo. Može li tijelo živjeti bez glave? Može li srpski narod i zemlja Srbija živjeti bez Kosova? Kosovo je glava srpskog naroda. Srbija i srpski narod je tijelo bez glave, poput Lazara i njegove glave. I svaki onaj koji bi htio da ponovo glavu Lazarevu – Kosovo i Metohiju odsiječe, da otkine od naroda srpskoga, taj vrši isti onaj zločin koji je izvršio tiranin Murat sultan na Kosovu 1389. godine…
