Često danas vidimo da suprostavljene strane se utrkuju u naoružanju. Te ovi nevidljivi avioni, rakete sa velikim dometom, nuklearno oružje, bespilotni dronovi i da ne idemo dalje. Ali ko stoji iza čitave te ujdurme? To je pravo pitanje. Ko su ljudi, koji mogu da upotrijebe sve te sprave?
Kakvo je njihovo mentalno, a prije svega duhovno stanje, i da li su oni sami već porobljeni od nevidljivih neprijatelja, demona? Jer, ako jesu, i ti ljudi su poput svog tog oružja samo mehanički uređaji u vlasti gospodara tame ovoga svijeta.
Tu dolazimo do toga, da nama nijesu glavni protivnici svi ti političari, narodi, njihovo naoružanje, nego da se radi o mnogo izvježbanim i opasnijim neprijateljima. Nije u pitanju ni konkretni narod ni čitàve alijanse.
Odakle je nastalo to naše stanje?
Moramo prvo provjeriti da i mi nijesmo, a vrlo moguće da jesmo, bar u nekoj mjeri, porobljeni od ovih nevidljivih entiteta. Da nijesmo mi svi ludaci koji navijaju za pobjedu u vodenici smrti? ,,To, ubij ih, poruši im zgrade, ubij im“…A neko se samo slatko smije, našem navijanju, neki čovjekoubica. Od iskona. A odakle je nastalo sve to naše stanje? Iz pomračenosti uma. A zašto nam se um pomračio? Od grijeha.To je bio dugačak proces, nije se desio naglo. Decenijama, stotinama godina je to trajalo. Pa i čitavu ljudsku istoriju. Sve više i više.
Na kraju se završava tim primitivnim sredstvima visoke tehnologije, koje u suštini nijesu ništa više na moralno -civilizacijskom nivou od luka i strijela, samo što se ovim postiže veća ubojitost. Možda su i ta oružja pokazatelj moralne nakaznosti, jer umjesto da pravimo strategiju protiv nevidljivih neprijatelja, mi smo sav potencijal usmjerili jedni protiv drugih.
Borba sa duhovima podnebesja
Sve te besane noći naučnika, da pronađu što razornije rakete sa visokim dometom, nuklaerne bombe sa što jačim nabojem. I šta ćemo kad se svi poubijamo, kad sve razorimo, i shvatimo da smo prevareni od duhova podnebesja?
Pokušaćemo ovo moćno oružje protiv njih da upotrijebimo? No, avaj, oni se neće ni najmanje uplašiti. Možda će nas nagovarati da ga i upotrijebimo. Još jedan put, barem. A taj put za nas može biti poslednji. A onda će se glavni od njih, vođa podnebjesnih sila, Satana, okrenuti ka Bogu i reći, eto za kakve si se budale ti žrtvovao, mene su poslušali, a ne Tebe.
Uvek ima onih koji slušaju dobrog Pastira
Ali, na sreću uvijek ima malo stado onih koji slušaju dobrog Pastira. Nijesu to neki naizgled moćni svjetski ljudi, bogataši, političari, ljudi iz tajnih društava.To su oni za koje najmanje očekujemo, radnici, koji rade za bijednu platu i ne ropću, beskućnici, poniženi i uvrijeđeni, monasi po raznim gudurama. Njih u mnogim i premnogim političkim analizama i ne pominju.
Govori se samo o tome šta će uraditi ovaj ili onaj političar, koji ne zna ko mu glavu nosi, ali taj koji mu je nosi, svjestan je svoje zle uloge. I tako da ne dužimo. Trebalo bi prvo udarati na centar, a to je pakao, ad, šeol.Tamo se donose sve odluke protiv svih nas ma sa koje strane dolazili. A to nećemo uspjeti, ako se ne obučemo u “sveoružje Božije“.
Autor: Miloš Lalatović
