Poznato je, kako su za Dostojevskog govorili da je mračan, iako je on osvijetlio cio jedan vijek u književnosti, pa i do danas. Njegoš, nikada nije imao veče poezije, publiku, a i dan-danas ne postoji kuća, koja nema bar jednu njegovu knjigu. Taj mrak i tu zapostavljenost „naslijedio je“ i naš današnji sagovornik, čijim ćemo se slučajem pozabaviti. Namjerno kažem „slučajem“, jer ta riječ stoji u osnovi njegove zbirke eseja, kojom nas uvodi u svoju autopoetičku misteriju. Mićovićevo stvaralašto ostalo je nepročitano i naravno malo tumačeno, međutim u poslednje vrijeme raste interes za njegovo djelo. Povodom toga, Mićović u šali zna da kaže: Teško pročitanim knjigama, pročitanim ljudima. Na njih više niko glavu ne okreće!
Stoga, naš današnji gost portala Art kluba „Prvo pismo“ jeste pjesnik, romanopisac, filosof i kolumnista Milutin Mićović.
Poput priča iz Jevanđelja, tako će i ova zvučati od samog početka. Možda nije slučajno da u imenima Vaših roditelja stoji ime prvog srpskog arhiepiskopa, tako su Savo i Vidosava u hrišćanskom duhu othranili i školovali sve šestoro djece, četiri sina i dvije ćerke. Majka Vidosava, iako sama naučila da čita i piše, redovno je učestvovala u intelektualnim raspravama sa svojom djecom, a među omiljenom literaturom su joj bili Biblija i djela Svetog Nikolaja Velimirovića. Danas, kada posmatrate sebe od samog djetinjstva, mislite li da je ovo što smo naveli, na neki način zaloga vaših daljih puteva?
Sigurno da jeste, ali i mnogo toga što ne vidim i ne znam. Čovjek je obdaren i neznanjem.
Koji je to prelomni trenutak, kada ste otkrili u sebi novog čovjeka, otkrili pjesnika iz kog su potekle žive riječi, da pomenemo i prvu zbirku poezije Živa voda, koja je tad, mogu slobodno reći, najavila novo ime u srpskoj poeziji?
Dugo se to gomilalo u meni, dok se nije odriješilo. Bolje reći – dok je planulo. Matija Bećković mi je napisao prvu recenziju, a u razgovoru mi je rekao: Težak si kamen stavio na leđa. Niko ti ne može pomoći, osim tvoj put!
Traganje za sobom nastavljate romanom Razoreni grad u kome kažete: Živio sam sa onima koji me ne poznaju. Nijesam ni znao na kakvu je sreću bila osuđena moja patnja. Život održava i podstiče ono što se ne miri s životom. Ono što nema ni sa kim da progovori, ni sa čim da se izjednači – traži izmirenje nebu ravno. Kao da ste već vidjeli svoju sudbinu i sudbinu grada iz koga šaljete rukopise u nebesku štampu.
Da, lijepo si ti to rekla. Taj fragment govori o nagomilanim silama koje sam dugo nosio. I koje se nijesu mogle riješiti bez nebeske pomoći. Razoreni grad je takođe nepročitana knjiga. Sve je kod mene išlo – mimo svijeta, mimo vremena. Mene je vukla moja jama prema dnu, prema dubini iz koje mi se sve rađalo. I bol i radost i saznanja i nova neznanja.
Zanimljivo da je i Vaša knjiga poezije Vrata ostala takođe skoro nepročitana. U toj su knjizi upravo dvije zbirke: Kuća i Hljeb za putnike. Ostaje pitanje, da li je to odraz Vaše skromnosti i nenametljivosti ili namjerne zapostavljenosti, iako su već tada o Vama pisali značajni ljudi toga doba: Vladeta Jerotić, Matija Bećković, Alek Vukadinović, Novak Kilibarda, Novo Vuković?
Vrijeme ima svoje poslove i svoje mjere, pa i svoje književne kritičare. Ima i svoju estetiku i politiku. Oni koji ne pomažu te inercije, ostaju izvan vidnog polja. Ja sam putovao izdaleka i s neočekivanog pravca. Skrivenost i nečitanost imaju i nekih prednosti. Može u tišini da se radi, izgrađuje i svoj put i svoj jezik. Da se pokreće svoja opasnost. Radikalna izdvojenost pokreće dublje sile. Ko ide dubljem susretu, mora dugo da putuje sam. U tome se i krije odgovor na pitanje, zašto su me uočavali pravi stvaraoci, a tekuća književna kritika – ne!
Danas se objave dijele na društvenim mrežama poput metka i stižu do publike veoma brzo. Vi ste to postizali, tokom minulih dvadeset godina, kolumnama u novinama: Glas Crnogoraca i Dan. Mnogi Vas i dan – danas prepoznaju po njima. Koliko su Vam značile i da li ste se njima oslobađali, borili za nešto što ipak nije dnevno?
Tada sam osjećao, kao da sam na svoja leđa stavio crnogorska brda, jer novi ideološki projekat Crne Gore, predviđao je da ih pojede. To jest njenu duhovnu visinu, a potom i njene temelje.
Na tom putu sam osjetio moć jezika, i koje sile u njemu borave. Istorija ne pamti sve, to jest, pamti selektivno, a jezik pamti supstancijalno. U (našem) jeziku su i naša boja očiju, i boja glasa, i čvrstina kostiju naših predaka, i unutrašnji plamen koji je sakriven u njegovom semantičkom jezgru. Jezik je duhovna bomba. I to su doživjeli oni koji su krenuli u boj protiv ovakvog svijeta u kome razulareno živi stalna degradacija čovjeka, gurajući ga u bezličnost, u smrtnonosni zaborav.
A iza takvih ideologija stoje projekti, lideri ovog svijeta, koji od ljudi prave mravinjak, stado, nule.
Sloboda i kreativnost su direktno povezani sa tim dubinskim, egzistencijanim uvidom, u kome se otkriva opasnost ne samo naš lični život, nego i narodni, i njegovo pamćenje, koje može da propadne u ništa.
Sa tim dubinskim kreativnom porivom, išlo je i pojačano osjećanje učestvovanja u realnom životu. Jakanje sa svijetom, koji nije baš neizmjenljiv. A svaka izmjena počinje od one unutrašnje izmjene, to jest, od lične slobode i kreativnosti. Na tom putu čovjek uviđa nešto što na drugim putevima ne može otkriti i doživjeti. A to su dotoci novih sila.
Osnivač ste i predsjednik Književnog društva Njegoš, osnovanog 2004. Urednik ste i tradicionalne manifestacije Dani Njegoševi. Na ovoj manifestaciji uvijek ima važnih događaja za naš širi kulturni prostor.
Književno društvo Njegoš osnovali smo kad smo već vidjeli kuda ide Crna Gora i kakav se rascjep projektuje u biću Crne Gore. Njegoš, najdublje utkan u biće našeg jezika, umiješao se u naše društvene, kulturne podjele. Naša manifestacija Dani Njegoševi okupljala je naše najznačajnije intelektualce i stvaraoce, koji su na našim simpozijumima sagledavali naše aktuelne unutrašnje konflikte oslanjajući se na kulturne i duhovne obrasce koji i danas zrače iz Njegoševih eliptičnih pjesničkih formula.
Njegoš je tako moćna duhovna vertikala, bez koga nema ozbiljnih razgovora u našem kulturnom prostoru, posebno ako imamo na umu dubinski identitet koji nasljeđujemo.
U vremenu u kom se ubrzano razvija tehnologija interpretacije koja zatrpava duhovne izvore, u opasnosti su prvenstveno male kulture i mali jezici. A Njegoš je takav genij koji osvjetaljava našu duhovnu i kulturnu tradiciju, počev od biblijske, antičke, narodnog epa, do mislilaca dvadesetog vijeka.
Slova nijednog ne znaš/
A riješila si, nulo/
Iz života da nas ispišeš.
Vaše čuvene Nule i zbirka poezije Sedam krugova, nastajale su tokom dvadeset preteških godina, koje su počele NATO bombardovanjem, a onda se nastavile bezvlašćem, čiji smo svi bili svjedoci. Po riječima književnog kritičara Milorada Durutovića, ona predstavlja jedan od najvećih dometa srpske poezije u ovom vijeku, a nas zanima koliko je bilo teško nositi ih svih ovih godina?
Da, Nule su mi lomile kosti. One su došle, kao unutrašnja zakonitost ili dar mog metafizičkog karaktera. Davno su odzvonile u mom sluhu Hajdegerove riječi da „ništa nije ništa“. Tako i nula nije nula. Negdje je pjesnik Radomir Uljarević duhovito primijetio povodom moje knjige, da je „nula sve drugo, samo nije nula“. Ali nula, zasigurno pokreće sva pitanja, najrealnija i najmetafizičkija. U savremenom svijetu čovjek se marginalizuje do nule. I evo sav se svijet nalazi pred zjapom nule. Dovoljan je jedan klik na dugme.
Ali u nuli koja može da obuhvati cio svijet i cijelu čovjekovu svijest, postoji Božiji plamičak, ili onostrana iskra. I tada postaje mnogo složeno. Tada se otvara nepočin-polje čovjekovo.
No nula je došla u moj tekst, preko našeg govornog jezika. Naš jezik zna za te formulacije: On (čovjek) je nula. On je niko ili nula, kaže se za čovjeka bez vrijednosti. U tim sintagmama govornog jezika, nijesu samo vrijednosni sudovi. Tu se krije veliki metafizički ponor. A pjesnik otkriva živo jezgro riječi.
Kako vidite savremenu kulturnu scenu i uopšte književnu kritiku?
Skoro da moje književno djelo nije imalo susreta s književnom kritikom. Tako mi, eto, vijek prođe, noseći „svoj kamen na leđima“. U poslednje vrijeme, istina, već se ponešto počelo pisati. To je valjda tako i trebalo. Blagosloveni su dani i godine, kada čovjek radi, živi puno parom, a niko ne zna za njega. Onda čovjeka ništa ne ograničava. A uključene su sve opasnosti, i sva bitna pitanja. Tada je čovjek najbliži Tvorcu koji mu daje izobilja.
Često ste putovali u Rusiju. Preveden je Vaš izbor poezije na ruski jezik Sledi buduщego i objavljen tamo. Učestvovali ste na raznim kulturnim događajima. Govorili pred ruskim studentima.
To je bio veliki odmor od tjeskobne Crne Gore, uopšte od našeg kulturnog i društvenog prostora. Ruski čovjek, što sam odmah primijetio, ima mnogo više iskustva u svojoj duši, u genima. Mnogo brže prepoznaju čovjeka, nego ovdje kod nas. U Rusiji sam disao po mjeri mojih pluća. Iz tog prostranstva se vidi koliko smo mi mali, posebno na globalnom planu. Ali, bolje se uoči ono što smo mi, i šta ne smijemo izgubiti, ako još mislimo biti neki narod. Na raznim skupovima, često sam govorio o Njegošu, a njegove pjesničke formule davale su mi duhovno ohrabrenje. Sa Njegoševim stihovima možemo izaći pred velike ruske klasike.
„Nijesam znao da će mi se ovoliko posla otvoriti u Crnoj Gori. U kojoj me zateklo veliko nevrijeme, i smrtonosno nerazumijevanje.“ Ovo je citat iz Vašeg djela Luče u tami Crne Gore, koje su izazvale brojne reakcije, od priznanja na najvećem mogućem nivou do bojkotovanja nagrade Miroslavljevo jevanđelje i zabrane promocije u Danilovgradu. Usputni, da ga nazovemo čitalac, došao je do Vaše knjige čim je izašla iz štampe i izvukao iz konteksta par rečenica, kojima je pokrenuta hajka na Vas. Dakle, opet još jedno osporavanje Vašeg djela. Izgleda da je sudbina Vaših djela da ostanu pod ključ, kako bi duže trajala?
– Da, ima ta mjesta. Ja sam nepodnošljiv za mnoge. Ali mene podržavaju tihi, izabrani, vidoviti.
U svom djelu iz 1996. godine Tako su govorili Crnogorci, čiji je recenzent bio Novak Kilibarda, pišete: „Neka Crnogorci ne misle da ja ovdje o njima govorim. Ko zna šta se krije ispod ovog imena. Imena više skrivaju, nego otkrivaju. Nijedno se ime ne može dogledati, nego se pamet zavrti od beskraja. Može biti da su najviši Crnogorci, oni koji za to ime nikad nijesu čuli. Nijesu čuli, ali su vidjeli, pa im je to dosta da budu.“ U tim osjetljivim godinama, mnogi intelektualci su ustali da kažu važnu riječ. Ono što je Bećković poezijom, to ste Vi ovim Vašim djelom. Kako komentarišete sve to?
Da, ja sam se pozabavio Crnom Gorom i imenom Crnogorac, baš u vrijeme kada je državnim konceptom bilo predviđeno da ih više nema, ili da se to ime toliko izrevidira, i odvoji od svoje suštine. Crna Gora je Njegošev oslonac. S tog kamena je otkrio i nebo nad sobom. U tom kamenu je našao i iskru besamrtnu. I ostavio je to iskustvo, puno duhovne borbe i nebeske poezije, Crnoj Gori i Crnogorcima, srpstvu i Slovenstvu, i čovječanstvu. Njegoš je duhovna eksplozija koja se pripremala najmanje pet vjekova. Ili se to ne može mjeriti vremenom? Stvaralački duh prevazilazi vremenost i sve iznova pokreće. I naš realni život, pokreće iz temelja, ili iz eshatona.
Njegoš mi je pomagao da opstanem i da stanem na ovo realno tlo na kom se biju vidljive i nevidljive bitke, slično kao u njegovo vrijeme.
Knjiga Tako su Govorili Crnogorci je na tragu Njegoševe etike i metafizike. Iako kazana forulama govornog jezika, u njoj su prisutni problemi savremenog čovjeka i svijeta. Iako kazana proznim jezikom, napunjena je onom supstancom na kojoj se oslanja moja poezija.
Kad više nijesu imali čime da ospore Vaše kulturno djelovanje, pokušavali su da Vaše nagrade pripišu tome što ste brat Mitropolita Crnogorsko – primorskog Joanikija, iako krugovi bliski Vama vrlo dobro znaju za Vašu skromnost neisticanja u prvi plan tog dijela biografije, čak su ponekad vidna i mimolilaženja u nekim razmišljanjima, što je normalno. Po svim pitanjima uvijek imate svoj stav i ne vodite se ničijim uticajima, pa ni bratovim. Kako komentarišete te gnusne izjave?
To su oni kojima ja smetam. A takvih je zaista tušta i tma. Najistaknutiji su oni koji su iz prostora kulture podržavali totalitarni koncept Mila Đukanovića. A oni iza sebe imaju čitave horde, koji se oblače u crnogorske zastave i kliču: Eviva Montenegro. Oni su podrška jedni drugima. Oni misle da je njihova Crna Gora. Pa i kad se brukaju i pokreću mrak i jad iz svog nebića.
Tako da je njima najlakše napraviti tu jednačinu „braća Mićovići“, „rođeni brat Mitropolita Crkve Srbije“ i sl. Njihov intelekt nije sposoban za složenije uvide, kamo li za čitanje malo zaguljenijih tekstova. To je posledica umne i intelektualne degradacije koja se desila dugogodišnjim služenjem gospodaru.
Dotakli smo se samo nekih od Vaših djela, a na društvenim mrežama svakodnevno objavljujete svoja zapažanja i novu poeziju. Da li razmišljate o nekoj novoj zbirci i o čemu pišete trenutno?
-Ništa ne planiram. Svaki dan treba napraviti neki korak. A onda se ta putanja nekako i sama uobličava.
Nedavno ste objavili izuzetnu pjesmu o Novici Tadiću, a znamo i da ste ga lično poznavali. Možete li nam reći, da li je ličio na svoju poeziju i kako se nosio sa svojim demonima?
– Da, on je bio isti kao njegova poezija. Pun muka i suprotnih sila. O njemu je za dvije decenije najviše pisano u srpskoj poeziji, i s najvišim uvažavanjem, a stalno je bio na margini, noseći se sa svojim čudom, s kojim nije mogao da izađe na kraj. Hljeb mu je bio poezija, te riječi koje su ga razarale i stvarale. Najčešće one koje je ponio iz Pive, u naš centralni grad.
Naš razgovor bih završila isječkom iz mog poetskog eseja, a kojim, u stvari, potvrđujem svoje uvjerenje da sve što ste ikad napisali to je bilo iz najveće ljubavi prema Crnoj Gori, ali onoj istinskoj:
Neka ti ne zamjeri Bećković
Što kao razočarani sin nijesi preoštar prema svojoj majci, Crnoj Gori
Već mekim bodežima popravljaš njene krivine
Pa i kad ih kudiš, kao da savjet daješ
Kad prijetiš, onim istim kažiprstom
Kao da pozivaš na njihovo preobraćanje
I kad ih protjeruješ, ti im se vraćaš
A kad ih ružiš, najviše ih voliš
Pa, uporno ne daš
Da zaborave svoje korijene
Da, ko je volio onu pravu, istorijsku Crnu Goru, morao je ovu novu, antiistorjsku da kritikuje, i da je upućuje na temelje, koje je htjela da zaboravi, ili, još gore, – da razori.
Za kraj, na jednom mjestu kažete: „Ne bih nikome preporučio moj slučaj. On se meni preporučio. I preporučio me čudu s kojim sam pristao da živim. Čudu, koje sam zavolio.“ Da li i dalje tako mislite, da li ste ostali vjerni svom slučaju i šta biste preporučili našim čitaocima za predstojeće praznike?
-Da, autentični slučajevi su neponovljivi. Negdje sam u tim tekstovima rekao: Ništa od tvog slučaja, ako tvoj slučaj ne radi na tvom slučaju. Mi smo dublji od sebe samih. I neko postoji ko nas bolje vidi, nego mi možemo vidjeti sami sebe. Eto taj sakriveni paradoks utkan u našu duhovnu podlogu, rukovodi našim slučajem. I ispunjava naš život takvim zapletima i raspletima, da mi to nikad ne bi mogli smisliti. I daje snage da izdržimo i ono što mislimo da ne možemo nikako.
Čovjeku se ponudi da postane slučaj, to jest događaj, koji se plaća velikom cijenom. A nije to samo patnja u izdržavanju svog puta, tu je i jedna zakonitost, – da čovjek, ulazeći u avanturu svog slučaja, može da zadobije najviše snage i unutrašnjeg obodrenja nego je i sanjao. Ali to samo govori šta čovjek nosi u sebi, a da o tom ništa ne zna, dok se to ne počne samo od sebe pokretati i izlaziti na vidjelo.
Čudo je pokretač čovjekov. Ali ono čudo koje je nam je dodijeljeno, još prije našeg rođenja.
A što se tiče Božića, poželio bih da umnožava svoje divno čudo u ljudima – i među ljudima.
