Dinastija Kotromanić je uz Nemanjiće jedna od dvije najveće i najpoznatije srpske srednjovjekovne vladarske obitelji. Shodno tome, grb Kotromanića u srpskoj srednjovjekovnoj heraldici po važnosti odmah je uz grb Nemanjića. Kotromanići su za svoj grb uzeli štit sa ljiljanima, koji nisu uvijek imali isti raspored na štitu, ali su svakako glavno obilježje Kotromanića.
Simbolika ljiljana ima jake veze sa hrišćanstvom, a ljiljan ili krin simbolizuje Bogorodicu. Na prostoru cijele srednjovjekovne hrišćanske Evrope ljiljan je bio čest motiv na vladarskim i velikaškim grbovima. Što se tiče teritorija srpskih srednjovjekovnih država, ljiljan je bio prikazivan i na crkvama, freskama, novcu i grobovima, a sve to ukazuje na vjersku simboliku ljiljana ili krina.
Jedan od najstarijih prikaza krina kod Srba, jeste na grobnim pločama kod manastira Prevlaka iz IX-X vijeka. Razumljivo, jer se hrišćanstvo među Srbima širilo sa Jadranske obale prema unutrašnjosti, a sa njim i motiv ljiljana:
Znamo da je veliki uticaj na srpsku kulturu izvršila Vizantija, a Srbi su od nje usvojili i vjerske i državne simbole, pa tako pored dvoglavog orla, ocila, usvojili su i simbol ljiljana. Tako na novcu kralja Milutina imamo stilizovan ljiljan:
Takođe, krinova kruna iz ćivota sv. Simeona, datuje se između 1350-1370:
Grb vlasteoske porodice Buća (Bućić) iz Kotora, koja je davala protovestijare (ministre finansija) caru Dušanu, caru Urošu, kneginji Milici, despotu Stefanu i kralju Tvrtku, takođe ima ljiljan u grbu, kao i boje žutu i plavu kojima su najčešće zastupljene na rekonstrukcijama grba Kotromanića:
Treba dodati da nisu tačno poznate boje grba Kotromanića, tako pored žuto plave, postoji i verzija sa crvenim štitom, bijelom dijagonalnom linijom i zlatnim ljiljanima:
Preko Raške, Zete i Huma vladari i vlastela srednjovjekovne Bosne preuzeli su simbol ljiljana ali i dvogrbog orla, što jasno ukazuje na veze sa Nemanjićima. Prije nego što će se obitelj Kotromanić uzdići do trona srpskog kraljevstva, njihov grb nije sadržio ljiljane a to se vidi i sa pečata bana Stefana II Kotromanića na kojem nema ljiljana:
Ljiljana nema ni na pečatu Tvrtka Kotromanića dok je još bio ban:
Međutim, kada se Tvrtko u manastiru Mileševa 1377. godine kruniše za srpskog kralja, na njegovom pečetu vidimo grb Kotromanića s ljiljanima i grb Nemanjića dvoglavog orla:
Tvrtko je ovim vjerovatno želio da istakne da je on legitimno nasljednik Nemanjića i njihove države, dodajući tu i svoj grb i tradiciju bosanske države. Tvrtko je, dakle time istakao jedinstvo dvije srpske države, Raške i Bosne, bez obzira što je u dogovoru sa Lazarom i ostalim srpskim velikašima prepustio većinu teritorije istočno od Drine njima, kao oblasnim gospodarima.
To jedinstvo najbolje će se manifestovati za vrijeme Kosovske bitke, kada je Tvrtko, smatrajući da je njegovo kraljevstvo napadnuto, poslao na Kosovo svoj odred pod vođstvom Vlatka Vukovića Kosače.
Za razliku od stilskog prikaza na pečatu, Tvrtko je na svom zlatnom dinaru prikazao grb Kotromanića sa štitom presječenog dijagonalnom trakom sa krunom:
Kraljevski pečat Kotromanića neće se mjenjati ni za vrijeme Tvrtkovog nasljednika, kralja Stefana Dabiše Kotromanića. Na njegovom pečatu će takođe biti i grb Nemanjića – dvoglavi orao, i grb Kotromanića – štit s ljiljanima:
Kralj Stefan Ostoja Kotromanić za vrijeme svoje prve vladavine takođe će imati isti grb, kao i prikaz dvoglavog orla pored ljiljana na svome pečatu.
Tvrtko II Kotromanić sa grba izbacuje ljiljane, a poslije njegove prve vladavine na tron se opet uspinje Ostoja koji u štit stavlja krinovu krunu:
Za vrijeme svoje druge vladavine Tvrtko II Kotromanić će na Ostojin grb dodati prvo slovo svoga imena, pa će njegov grb izgledati ovako:
Tvrtka II naslediće sin Stefana Ostoje, Stefan Tomaš Kotromanić, i on će izvesti izmjene u grbu dodajući mu svoje inicijale ST:
Poslednji kralj iz obitelji Kotromanić, Stefan Tomašević Kotromanić, koristiće grb Stefana Ostoje sa krinovom krunom na štitu. Mletački slikar Jakop Belini na svojoj slici “Hristos s donatorom“ iz 1460. godine, prestavio je Stefana Tomaševića Kotromanića sa crvenom odeždom na kojoj su slikani zlatni ljiljani:
Na grobu žene Stefana Tomaša Kotromanića, Katarine Vukčić Kosača, koji se nalazi u Rimu, stoji i njen grb na kojem se, između ostaloga, nalaze i krinove krune:
Kada sve pažljivo sagledamo, vidimo da su Kotromanići naslijedili Nemanjiće i to su vidljivo isticali. Zanimljivo je da bosanski banovi nemaju na grbovima ljiljane, nego tek od proglašenja Tvrtka I za kralja, oni se pojavljuju kao znamenje Kotromanića. Pošto se on krunisao za kralja u Mileševi po pravoslavnom obredu, jasno nam je i odakle su Kotromanići primili ovaj simbol.
To svakako i iz toga što su ljiljani simbol i kraljevske vlasti „darovane“ od Boga, a pod zaštitom Bogorodice. Kod Srba srednjeg vijeka kult Bogorodice bio je najpoštovaniji, a među Srbima ga je raširio Sveti Sava poslije svoga povratka sa Svete gore.
Čak su i pripadnici „crkve bosanske“ koji još u istoriografiji važe za jeretike, poštovali kult Bogorodice, na što je svakako uticala i Humska episkopija poslije potpadanja Huma pod vlast Kotromanića.
Na mnogim stećcima po Bosni i Hercegovini nalaze se i stilizovani uklesani ljiljani. Dakle, od Vizantije, preko Raške, Zete, Huma simbol ljiljana se proširiju i na Bosnu.
Boris Radaković
