Temeljno pitanje od kojeg bi trebalo da počne reforma nacionalnog obrazovnog sistema je filozofske i humanističke prirode, a ono glasi: kakve građane bi obrazovni sistem jedne države trebalo da izgradi? Kao sudionici epohe koju karakteriše ekspanzivni razvoj tehnologije i sistema vrijednosti koji je formiralo globalno tržište, ovo pitanje ostavlja mogućnost za dva uzajamno isključujuća odgovora. Da li želimo da proizvedemo „generacije korisnih mašina“ ili izgradimo „kompletne građane koji misle svojom glavom“?
Kriza obrazovanja nije simptomatična samo za Crnu Goru već se radi o krizi globalnih razmjera. Brojni filosofi, pedagozi, sociolozi i psiholozi danas sa zabrinutošću upozoravaju da je kriza obrazovanja rezultat vladajućeg trenda marginalizovanja humanističkih, a favorizovanja prirodnih, tehničkih i društvenih nauka kako bi se nacionalni obrazovni programi prilagodili principu profitabilnosti koji diktira globalno tržište.
Američka filozofkinja, reformatorka i profesorica prava i etike na Čikaškom univerzitetu, Marta Nusbaum upozorava da će svjetska kriza obrazovanja biti „na duge staze, mnogo štetnija za budućnost demokratske autonomije“ od bilo koje druge krize. Kao razloge navodi loše promišljene reforme nacionalnih obrazovnih sistema i isključivanje humanističkih disciplina i umjetnosti iz osnovnog, srednjeg i fakultetskog obrazovanja. Prirodne, tehničke i drštvene nauke su veoma važne, ali njegovanje humanističkog aspekta ovih nauka je najbolja preventiva od surovosti principa kompetitivnosti koji vlada globalnim tržištem i preduslov pametnog i mudrog korišćenja savremenih tehnologija, ujedno i put ka izgradnji humanijeg društva.
Paradoksi reformi u Crnoj Gori
Potsjetimo se da je u prethodne dvije decenije sprovedeno nekoliko eksperimentalnih reformi u obrazovnom sistemu Crne Gore. Ove reforme su obilježili brojni paradoksi. Obrazovanje bi po definiciji trebalo da predstavlja najvažniju vrijednost u jednom društvu i generator demokratizacije društva. Da li je obrazovanje moglo imati vrijednost u jednom društvu koje je životarilo u devijantnom političkom ambijentu kakvo je bilo crnogorsko prethodnih trideset i više godina? Čemu je uopšte služilo obrazovanje u društvu koje je izgradilo paradigme uspješnosti u likovima kriminalaca, biznismena, tajkuna, uspješnih političara sa sumnjivim diplomama…?
Navešću nekoliko paradoksa koji su obiljiželi status obrazovanja u Crnoj Gori u prethodnom periodu. Vladajuće javne politike, vođene kriterijumima svrsishodnosti i kompetitivnosti, „beskorisne“ humanističke discipline su težile da nadomjeste svrsishodnim „programima životnih vještina“ čije su nastavne metode izvedene dijelom iz „pokreta za razvoj ljudskih potencijala“ čija pojava koincidira sa pojavom pop kulture sedamdesetih godina prošlog vijeka. Uveden je predmet „zdravi stilovi života“ a istovremeno je školski sport kao jedan od zdravih stilova života gotovo ugašen. Školske sportske sale, umjesto da su služile razvoju školskog sporta u vannastavnim časovima rentirane su privatnim sportskim klubovima čiji polaznici su imali obavezu da plaćaju članarinu. Ovo je prizvelo negativnu selekciju u sportu.
Mnoga talentovana djeca kojima roditelji nijesu mogli priuštiti plaćanje članarine su odustajala od sporta. Bilans djece sa deformitetima kičme je rastao iz godine u godinu. Uvedeno je „građansko obrazovanje“, prvo, kao redovni predmet, a kasnije kao izborni. Smisao građanskog obrazovanja je u sticanju znanja o demokratskim vrijednostima i u pripremanju učenika da budu odgovorni građani i da svojim znanjima i vještinama doprinesu demokratizaciji društva. Ipak, generacija za generacijom diplomiranih visokoškolaca se suočavala sa barijerom partitokratskog obrasca zapošljavanja, što je proizvelo masovan odlazak mladih u zemlje EU i SAD-a. Produžen je proces obrazovanja. Osnovna škola je trajala i traje devet godina, fakulteti pet (3+2) godina. Praktična nastava je skoro ugašena. Standardi u obrazovanju su spušteni, a kao rezultat smo dobili hiperprodukciju Luča i poluobrazovanih visokoškolaca, ali i nekompatibilnost visokoškolskih diploma sa zahtjevima tržišta rada. Dakle, proizveden je još jedan tragikomičan paradoks: hiperprodukcija Luča istovremeno praćena veoma lošim rezultatima crnogorskih učenika na PISA testiranjima. Zbog reformi kojima smo željeli da rasteretimo „glave prepune znanja“ danas imamao velike glavobolje jer se suočavamo sa funkcionalnom nepismenošću, čitalačkom nepismenošću kod učenika, urušavanjem autoriteta roditelja i nastavnika… Filosofija i njene discipline: logika, etika i estetika su izbačene iz većine srednjih stručnih škola i nekih studijskih programa. To su discipline ključne za razvoj kritičkog mišljenja. Kao posledicu njihovog marginalizovanja možemo objasniti izostanak „studentskog bunta“ protiv društvenih anomalija u Crnoj Gori. Status umjetnosti u obrazovnom sistemu je bio ogledalo statusa kulture u našem političkom sistemu. U zdravim društvima politika je dio kulture i zato se u takvim društvima sprovode kultivisane politike. U Crnoj Gori, kultura je bila ornament i instrument jedne destruktivne, nekultivisane politike.
Skandinavski model obrazovanja ili vlasititi?
Reforme u obrazovanju koje sprovodi aktuelno Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija uliva nadu da smo stavili tačku na ovo poglavlje. Prvi reformski koraci su već vidljivi. Oni obuhvataju poboljšanje statusa nastavnika, stvaranje ambijenta za rad nastavnika i boravak učenika u školama, infrastrukturna ulaganja, digitalizaciju koja će nastavnicima olakšati i ubrzati adrministrativni dio posla i omogućiti veću posvećenost učenicima… Ipak, ono što zahtijeva veliku opreznost i strateško promišljanje je model obrazovanja koji će se primjeniti u budućnosti. „Skandinavski model obrazovanja“ može poslužiti kao dobar primjer kako jedna država može izgraditi autentičan model obrazovanja. Crna Gora bi trebalo da ide ka izgradnji vlastitog, autentičnog modela obrazovanja.
Važno je i istražiti najuspješnije modele obrazovanja ali i rizike koji oni donose nacijama koje ih primjenjuju. Ako pogledamo rezultate PISA testiranja u prethodnih deset godina, u samom vrhu su bile države: Singapur, Kina, Južna Koreja, Finska, Japan i još neke zemlje EU. Ono što je karakteristično za ove države je da je svaka od njih izgradila autentičan model obrazovanja koji je prilagođen njihovom mentalitetu, kulturnom identitetu i nacionalnim strategijama ekonomskog razvoja.
I ono što je najvažnije, stepen kriminaliteta i korupcije u ovim državama je sveden na minimum. Dakle, da bi reforma u obrazovanju bila uspješna ona mora biti podržana političkom voljom za reformom cjelokupnog političkog sistema, što zahtijeva i spremnost političkih subjekata da mijenjaju vlastite obrasce političkog djelovanja. Uzeću za primjer Singapur, grad-državu koja je izgradila obrazovnu imperiju i u kojoj je obrazovanje postalo suština nacionalnog identita. Ova država je od sedamdesetih godina prošlog vijeka do danas prošla kroz tranziciju, od zemlje trećeg svijeta do paradigme ekonomskog prosperiteta. Nova politička postava moralnih političara se u prošlom vijeku surovo obračunala sa korupcijom i kriminalom. Kako Singapur nema prirodne resurse, naftu i ugalj, ova država se fokusirala na razvoj „ljudskih resursa“, opredijelivši se prije svega za razvoj obrazovnog sistema. Početkom novog milenijuma Singapur razvija vlastitu filosofiju obrazovanja: „Misleće škole, učeća nacija“ (Thinking Schools, Learning Nation) koja akcenat stavlja na razvoju „vještina kreativnog i kritičkog mišljenja i motivaciju za cjeloživotno učenje“. Strategijom razvoja obrazovnog sistema iz 2012. godine je u Singapuru osmišljen okvir za „učeničke kompetencije i ishode u 21. vijeku.“ Osmišljen je i program „Vrijednosti u akciji“ kojim se podstiče razvoj socijalnih vještina kod učenika kako bi kroz primjenu vrijednosti, znanja i vještina doprinijeli vlastitoj zajednici. Nastavnička profesija se visoko kotira u društvu, što je posledica profesionalne izvrsnosti stečene na akademijama za obrazovanje profesora. Nastavni program za nauku je fokusiran na tri polja: znanje, vještine i etiku. Uglavnom, etika je kroz razne module prisutna u obrazovnom sistemu, a poštenje je vrlina na kojoj se temelji i politički i obrazovni sistem singapurskog društva. Singapursko društvo je meritokratsko jer se tu najviše cijene kompetencije, znanje i rad. Ipak i ovaj model obrazovanja je ispoljio određene rizike i paradokse. Evidentno je da singapurska obrazovna mašinerija proizvodi konkurentnu radnu snagu. Ali, istraživanja iz 2016. godine su pokazala da je mentalno zdravlje učenika sve više ugroženo i da sve veći broj učenika pati od anksioznosti i depresije. „Anksioznost koja je povezana sa školskim sadržajima je značajno izražena kod singapurskih učenika (86% – briga oko školskih ocena)… Takođe, posledično je osećaj pripadnosti školi manji. (Gurria 2016).“ (Izvor: Institut za moderno obrazovanje, Srbija). Uprkos tome što obrazovni sistem razvija socijalne vještine i empatiju kod učenika ovaj sistem je ispoljio jedan paradoks.
Na vrijednosnoj ljestvici singapurskog sistema je na prvom mjestu konkurentnost, vrijednost koju nameće tržište, podstičući tako kompetitivnost kod učenika. Dakle, sve vrijednosti koje razvija singapurski obrazovni sistem su u funkciji jedne, najvažnije vrijednosti, konkurentnosti. A empatija i kompetitivnost isključuju jedna drugu. Sa sličnim problemima se susreće i „skandinavski model obrazovanja.“ Ono što je zajedničko ovim modelima pa i drugim modelima koji forsiraju radikalno, liberalno obrazovanje je da ulogu vaspitanja i obrazovanja u potpunosti preuzima država, čime slabi uloga porodice kojoj država propisuje pravila vaspitavanja. Još u prošlom vijeku, kada su evropske i azijske države počele da primjenjuju obrazovne reforme, brojni psihoanalitičari poput Donalda Vinikota, Žaka Lakana, Roba Vederila… su upozoravali da pomenute reforme vode ka razvoju „Kulture Ega“ i da predstavljaju napad na intimu porodice i intimu adolescencije.
Sva ova iskustva, pozitivna i negativna mogu da posluže Crnoj Gori u njenim reformama obrazovnog sistema i izgradnji vlastitog modela. Sa reformom se ne smije eksperimentisati. Ukoliko obrazovanje predstavlja ključni faktor u demokratizaciji jednog društva, onda i reforma mora proteći u demokratskom duhu. Ona zahtijeva javnu raspravu koja će uključiti širu akademsku zajednicu, uzeti u obzir dosadašnja iskustva i mišljenja nastavnika i roditelja. Obrazovna reforma mora uzeti u obzir samu strukturu ljudskog bića koju čine tijelo, duša i duh i razvijati podjednako sva tri dijela. Takođe, neopravdana je odioznost prema „znanju radi znanja“ okvalifikovanog kao jedan od „modela obrazovanja“ koji je nesvrsishodan za savremenog čovjeka. Ova teza je problematičnna, izaziva zabunu jer proističe iz nepoznavanja razlike između znanja i obrazovanja. „Znanje radi znanja“ nije „model obrazovanja“ već jedna vrsta znanja, teorijsko znanje.
Utemeljivač evropske nauke, grčki folosof Aristotel je polazeći od činjenice da je čovjek biće koje po prirodi teži znanju, sistematizovao i podijelio sva znanja na teorijska, praktična i poetička. Svakoj vrsti znanja odgovara određeni način življenja, po Aristotelu. Teorijsko znanje nije bubalačko znanje već nas ono uči dostojanstvenom životu, mudrom životu, vita contemplativa. Upravo, humanističke nauke baštine „znanje radi znanja“ i one su produktivne na najuzvišeniji način. Jer one nas, zajedno sa lijepim umjetnostima uče da mislimo kritički, logički, da gradimo ideale, tragamo za istinom, pravdom, dobrotom; uče nas da se bezinteresno divimo prirodnoj i umjetničkoj ljepoti; razvijaju kreativnost, imaginaciju, uče nas empatiji, sve u svemu, njegovanju čovječnosti. Znanje je samo po sebi vrijednost, ono naš život čini bogatijim, boljim, smislenijim. Naravno, školsko obrazovanje je važno zbog zaposlenja, ali ono treba da učini smislenim naš lični život i život u zajednici kojoj pripadamo. Pomenuću Viktora Frankla, utemeljivača logoterapije koji je identifikovao nekoliko kolektivnih, neurotičnih crta savremnenog čovjeka i njihove uzroke. Jedan od uzroka neuroza kod savremenog čovjeka je „egzistencijalna frustracija“, koju uzaziva „nedostatak znanja o smislu egzistencije“, znanja „koje samo čini da život bude vrijedan življenja.“
I na kraju ću ponoviti da reforma obrazovanja u Crnoj Gori može biti uspješna samo ako postoji politička volja za sistemskom, vrijednosnom reformom društva. Ugledanje na vrijednosne sisteme drugih država nam nije potrebno jer Crna Gora baštini etiku čojstva, časti i poštenja koja je, da podsjetim, u prethodnom periodu uglavnom služila kao ornament na partijskim platformama u svrhu političkih predizbornih kampanja.
