”Čovjek nije biće trenutka, prolaznosti, već biće koje je zagledano i okrenuto ka neprolaznosti, ka vječnosti. Dakle ka onome postojanju kako kaže ona riječ praslovenska – čelovek koji strši u visinu. To je dakle čovjek – biće sa smislom koje gleda u visinu. Ima jedan izraz koji kaže izaći iz vijeka a označava gubljenje one osnovne odrednice čovjekovog smisla postojanja. Ako čovjek izađe iz vijeka, a vijek je ovdje vječnost, vjekovječnost, čovjek gubi smisao i postaje nešto drugo. U dvije i po decenije 21. vijeka i čitav 20. vijek aktivno se sprovodi ideološko, vrijednosno, religiozno restruktuiranje čovjeka i društva. Prvo, odbacivanjem tradicionalnih vrijednosti, ekstremni individualizam, konzumerizam, sve smo to kroz čitav 20. vijek vidjeli, ali ono što smo u zadnje dvije i po decenije 21. vijeka vidjeli je nešto novo. To je ona tzv. distribuisana individualnost, dakle od eksperimenata sa sopstvenom seksusalnošću, slobodne ljubavi, do odbacivanja polnog identiteta, podsticanje LGBT eksperimenata, sve do apsolutne aseksualnosti i digitalne svijesti, a to je ovaj život virtualne stvarnosti koji tek dolazi”, kazao je o. Boris na Dijaloškoj tribini “Pol, rod, identitet”.
Analizirajući problem kroz ontološko-ontičku prizmu, on uviđa da se ovim Nacrtom zakona dovodi u pitanje sam koncept zajednice u kojem u kojem su polne razlike ”konstituisale povijest postojanja“.
”I to je, da vas podsjetim, mene barem kad sam o ovome razmišljao podsjetilo na one Njegoševe stihove: sve se čovjek bruka sa čovjekom/gleda majmun sebe u zrcalo. A ogledanje sebe u zrcalu ili ogledalu je zapravo jedno biološko samozatvaranje iz koga nema izlaza. To je ona naša veza sa animalnim, tjelesnost bez duševnog je antropološki ćorsokak, jer je čovjek sintetičko biće, gdje duša bez tijela ne može da djeluje ni postoji i obrnuto. Polne odrednice o kojima je ovdje govor, muško i žensko, koje se ovim Nacrtom zakona o pravnom prepoznavanju rodnog identiteta na osnovu samoodređenja problematizuju i relativizuju, nijesu samo biološki pojmovi koji se mogu dekonstruisati i konstruisati, već su oni i ontološko-ontičke odrednice. Zamjena nečeg prirodnog i biološkog kao što je pol, sa konstruktom kao što je rod, dovodi u pitanje koncept zajednice, koncept koji je građen vjekovima od početka, u kome su polne razlike konstituisale samu povijest postojanja.”
On smatra da je svaka radikalna biologizacija polnih razlika zapravo kulturni i civilizacijski udar.
”To nije samo rušenje kulturnih paradigmi, već rušenje jednog svijeta ili kraj jednoga svijeta, pazite. A to je posledica nesreće našeg doba, doba tihog gubljenja svetosti ili jedne duhovne uranilovke – da svako o svemu može govoriti i da su sve vrijednosti jednake. Dakle, budućnost može približiti ljude, ali ih prije svega približava njihovoj dubljoj prirodi koja je na osnovu ove polne raznolikosti se kroz prirodnu evoluciju nametala, 1000 godina ostajala u svijest ljudi. Pol je biološka kategorija, zasnovana na reproduktivnim, anatomskim, genetskim karakteristikama i ona služi ne samo da se opišu ovi anatomski, hromozomski, hormonalni, ćelijski – osnovni biološki fenomeni, već i psihološki, socijalni, pravni i mnogi drugi. Dakle pol se ne može zamijeniti rodom, isto što se ličnost koja se ogleda u ogledalu ne može zamijeniti sa likom koji se odražava u ogledalu, jer je samo jedna ličnost, samo je jedna stvarnost – onaj koji se gleda, a ne ono što gleda. Jedna od osnovnih pretpostavki razumijevanja strukture znanja je stav o postojanju realnog svijeta, nezavisno od svijesti koja ga saznaje. Svijet ili priroda je ono što jeste i biće to što jeste, bez obzira kako se odvijaju procesi njegovog saznavanja. Postoji samo jedno istinito znanje svijeta, odnosno istina prirode koja leži u samoj prirodi, i hvala Bogu da je tako, ali ovdje imamo jednu opasnost da relativizacijom same prirode, dakle onoga što je biološko, što je autentično, što je prirodno, relativizuje se i dovodi u pitanje, barem iz hrišćanske perspektive, i sam Tvorac , Bog.”
Profesor Brajović smatra da su ovakvi zakoni zapravo transhumanistički projekti, sa izrazitom ambicijom transhumanista da cjelokupna populacija učestvuje u njima. Po njegovom mišljenju etički i religiozni stavovi su jedina brana potpunoj transformaciji čovjeka.
”Mi smo poslednja dva vijeka pokušali da zamijenimo Boga. Prvo sa slikom Boga, pa ajde kad je to iscrpljeno sliku Boga smo zamijenili sa čovjekom, pa kad je i to iscrpljeno, čovjeka smo zamijenili sa slikom čovjeka, pa kad je i to zadnje dvije decenije istrošeno, zamijenjujemo ga samo sa slikom, ali slikom čega? Dakle, socijalni, etički, politički inžinjering kojem prisustvujemo, posebno u zadnje tri decenije, jer se toliko vrijeme i događaji ubrzavaju, otkriva da ovakvi i slični nacrti Zakona (on neće biti poslednji) su zapravo transhumanistički projekti i protokoli. Jer postulati, pazite, nije posthumanizam, nego transhumanizam, ti postulati postaju sve agresivniji, sve inperativniji i alarmantniji. Ako pratite analizu pojmova, ideja, izjava, terminologije i metoda kojim se služe na nivou političkom, a to je transatlantizam, na nivou egzistencijalnom to je transhumanizam, otkriva jednu dvostruku verziju.
Postoji jedna grupa transhumanista koji nameću i sprovode ove zakone i postoji ostala populacija nad kojim se ovi zakoni sprovode. Ambicije transhumanista su takve da puna realizacija zahtijeva učešće i uključivanje cjelokupne populacije bez ostatka, gdje transformacija podrazumijeva ne samo transformaciju tijela, to bi ovaj zakon trebao da donese, već i psihe i svijesti, posebno insistirajući na simbiozi nekompatibilnih stvarnosti – sistema, što ćemo u sledećoj iteraciji vidjeti, čovjeka i mašine, čovjeka i životinje itd. Iza prelijepog postera demokratije i ljudskih prava krije se sasvim specifičan program kojim planiraju ne samo globalnu transformaciju, hibridizaciju i mutaciju čovjeka, već i njegov mogući nestanak. Jedina stvar koja sprečava potpunu globalnu transformaciju čovjeka, njegove fiziološke, mentalne, duhovne komponente jesu etički i religiozni stavovi i tu je važna uloga Crkve.”
On dalje upućuje na to da je za čovjeka najvažnije ogledanje u drugom, a da ovaj Nacrt zakona udara upravo na to najvažnije. Skreće pažnju i na to da javna rasprava o ovom Nacrtu zakona nije održana, radi izbjegavanja suočavanja sa argumentima crkvenih zajednica.
”Mi ljudi iz Crkve treba da znamo da nije samo suština da idemo u crkvu i da mi se spašavamo, nego da je jedna od naših glavnih misija u životu, to su očinske, majčinske, i da svojoj djeci prenesemo ono u šta mi vjerujemo. Dakle, taj kontinuitet čini nešto suštinsko i određujuće za nas, a to je ovo ogledanje u drugome. Ogledanje u drugome je najvažnije. Ovaj koncept koji se uvodi, a to možete da ispratite u izvještajima na sajtu Savjeta Evrope (da vidite kakve su borbe u pitanju), neke zemlje pokazuju žilav otpor, kao Albanija koja je rezultno odbila da uopšte razmatra ovakav zakon, a vjerovatno će joj zavrnuti ruku i tako prisiliti. Naši su odmah pristali, naravno. Ono što je otac Gojko rekao da su izbjegli javnu raspravu i stvarno su je izbjegli, ta rasprava nije postojala, to je laž, a oni su izbjegli raspravu da se ne bi suočili sa argumentima koje imaju crkvene zajednice.”
Navodeći primjer britanske spisateljice Džej Kej Rouling, autorke serijala o Hari Poteru, ”jedne od najpraćenijih ličnosti kulture” koja je nakon što je javno dovela u pitanje ”brisanje koncepta polova” i ustvrdila da se time uništava i feministička kultura, dobila na stotine prijetnji smrću od trans aktivista, otac Boris se zapitao da li ovaj koncept svodi ženu na ”nejasnu ideju”?
”Ali ja ću ovdje da kažem da ovaj zakon dekonstruiše i sam pojam feminizma. Zašto? Jer, ako ne postoji konkretna definicija žene, šta je onda žensko pravo? Ako žena nije neka stvar tjelesna, materijalna, već samo nejasna ideja, čemu onda nasilni razlozi da su transžene bukvalno žene, ako već ono žensko ili žena kao polna kategorija ne postoji, kako su onda one žene pa bile i transžene? Šta to znači? Šta je žena i zašto je važno da transžene prihvatamo kao žene, naročito ako toga nema, ako nema pojma žene? Dakle, kako to prihvatamo i kako to poboljšava život muške osobe da bude prihvaćena kao žena?”
On dalje upoznaje sa značenjem natpisa NO TRF koji se može vidjeli na skupovima LGBT organizacija.
”To je zapravo oznaka kojom se osobe feministkinje koje smatraju da je žena žensko i koje se zalažu za ženska prava nazivaju transeksluzivne radikalne feministkinje. Jer kad nekome date oznaku radikalno, vi ga stavljate na neku desnicu, stigmatizujete ga, isključite iz razgovora i on tu stoji. Dakle, ona je TRF, a to je osoba koja se zalaže za prava žena, ali ne za prava promjene pola.”
Pita se na koga je usmjeren ovaj zakon?
”Ne na one koji već postoje. To su 3-4 osobe. Koliko je to u nekom evropskom prosjeku 1,5-2% populacije, ako i toliko, to je pitanje. Džej Kej Rouling je pronašla da se u prvih deset godina kada je čitava ta procedura oko promjene pola krenula, da su 90% bili muškarci koji su htjeli da promijene pol, ali uz TWITTER, REDDIT, INSTAGRAM, YOUTUBE pazite, 4.400 puta se povećao broj djevojčica u odnosu na muškarce koje žele da promijene pol, u Velikoj Britaniji. I ona je pronašla i tu je najveći napad, da su većina tih djevojčica bile sa autizmom. Pronašli su da se kontekst stvara, i to je taj eho kabine, da su većina onih koji su djevojčicama mijenjali pol, dolazili iz istih grupa.”
Smatra da je jedan od glavnih problema pomirenje nepomirljivog, odnosno konflikt libidoznog i društvenog, te da takvi konflikti unutar bića čovjekovog rađaju djelimične ljude.
”Ne postoji ni jedna više institucija ni u Evropi koja može na pravi način da se suprotstavi jednom društvenom inžinjeringu, koji se kod nas neće završiti na ovome nacrtu, jer ne sumnjajte da Vlada neće ni raspravljati o ovome, nego će usvojiti. I to je veliki problem, veliki problem i za nas Crkvu. Uvešću jedan neologizam iz arhitekture – kompartmentalizacija. Šta znači to? To sam primijetio kad su bile naše litije. Da je u njima bilo ljudi koji su direktno pisali zakon protiv Crkve. Bili su u SDP-u, DPS-u, SD-u. Kompartmentalizacija znači kad vi napravite zgradu pa ako se ta zgrada uruši na jednu stranu, da barem ostane struktura, a to znači da su ljudi živjeli odvojene živote. Dakle, da su mogli da idu u Crkvu i da su mogli da rade protiv Crkve. Da su mogli da imaju ljubavnicu, a u isto vrijeme da vole svoju ženu. Da je libidozno društveno rascijepljeno. To je problem. Jer problem je da čovjek postane potpuni čovjek, ne djelimični čovjek. I ovi ljudi su djelimični. Rouling je dokazala da ima puno ljudi koji su se vraćali prvobitnom polu”.
Skreće pažnju na to da je život svetinja, podsjećajući na nedavne litije.
”Od nas se traži da donesemo odluku. Život je u odlučivanju. To kolega Krcunović i ja govorimo studentima. Filosofija je zapravo kritika. Zato Kant kaže kritika čistog uma. Čovjek je kritičko biće. To znači u odlučivanju, u moralnom i svakom drugom. Moramo nekad da se suprotstavimo, kao što smo se mi litijama suprotstavili – NE DAMO SVETINJE. Nije slučajno to izašlo, i ovo je svetinja – svetinja života koji nam je Bog dao preko muškog i ženskog. Tu moramo da se potrudimo. Ovo je jedan način, ovi razgovori, ali nije dovoljno.”
Na kraju zaključuje da i Crkva može više da uradi po ovom pitanju.
”Moramo biti cjeloviti ljudi. Kad uđete u Crkvu ne možete na kašikicu da uzimate. Ili živite život kao vjerujući čovjek, kad pređete onaj prag crkve da to vjerovanje ponesete svojim kućama, prema vašim ženama, prema djeci, prema drugima, inače bojim se da ćemo svi zajedno na nekom brodu propasti”, zaključuje sveštenik dr Boris Brajović u svom učešću na Tribini „Pol, rod, identitet“, održanoj 26. marta 2024. godine u Parohijskom domu Crkve Svetog Đorđa pod Goricom.
