Zašto je eutanazija neetički čin, romantizovani oblik samoubistva i nehumana praksa u suprotnosti s hrišćanskim vrijednostima?
Ovo pitanje dotiče samo jezgro ljudskog postojanja. Kroz istoriju, kulture i vjere su se borile s pitanjem smisla života: religija vidi život kao Božiji dar, filozofija traži razumske principe da ga zaštiti, dok savremena nauka, slijepa za duhovno, svodi život na ono što se može izmjeriti i rastaviti. Naš odnos prema eutanaziji neodvojiv je od našeg odnosa prema samom životu.
Istorija nam nudi trezvenu opomenu. Eutanazija nije nova ideja; ona je već ostavila krvavi trag u prošlosti. Nacistički program „Akcion T4“, od 1939. do 1941. godine, odnio je više od 70.000 života ljudi označenih kao „neizlječivo bolesni“. To nisu bili činovi milosrđa, nego sistematska ubistva sprovedena pod maskom saosjećanja.
U tome leži opasnost brisanja granice između empatije i zloupotrebe moći. Današnja sekularna kultura prikriva eutanaziju kao „pravo na smrt“, pozivajući se na saosjećanje s bolesnima i dostojanstvo patnika. A u stvarnosti, ona ljekarima daje ulogu arbitara nad životom i smrću – nešto što je u potpunoj suprotnosti s hrišćanskim svjetonazorom. Hrišćanstvo uči da je cilj čovjekovog života zajednica s Bogom, i u ovom i u onom svijetu. Eutanazija, međutim, romantizuje smrt kao oslobođenje i prikriva samoubistvo pod plaštom saosjećanja.
Čak je i sam pojam „eutanazija“ izopačen. Od grčkih riječi eu („dobar“) i thanatos („smrt“), prvobitno je označavao plemenit kraj, hrabro okončanje života, poput Antigonine prkosnosti ili Hektorove žrtve. Nije značio bijeg od bola, već uzvišen čin dostojanstva.
Danas je taj izraz prerađen da opravda ubistvo – što je direktno kršenje Hipokratove zakletve: „Neću dati nikome smrtonosni lijek, čak i ako to od mene zatraži, niti ću mu dati takav savjet.“ Ljekar koji oduzima život prestaje biti iscjelitelj i postaje izvršitelj.
Sveto pismo nas opominje: „Jer kakva je korist čovjeku ako sav svijet zadobije, a duši svojoj naudi?“ (Mk 8, 36). U društvu koje čovjeka svodi na lukavo živo biće, odričući mu božansko porijeklo, eutanazija može izgledati logična – ali samo zato što je iz nje isključen Bog kao Daravalac života. Vjernici se mole za „kraj života hrišćanski, bezbolan, nepostidan, miran, i dobar odgovor pred strašnim sudom Hristovim.“
Ta „dobra smrt“ nije djelo ljudskih ruku, nego Božiji dar. Čovjek nije izolovano biće; njegov život je povezan s porodicom, zajednicom i Stvoriteljem. Smrt jednog čovjeka nikad nije samo njegova – ona ranjava sve koji ga vole.
Želja za eutanazijom često nije slobodan izbor, nego vapaj usamljenosti. Istinsko „dostojanstvo umiranja“ znači biti okružen ljubavlju, a ne biti ubijen iglom. Medicinska etika ovo jasno potvrđuje.
U Srbiji, kao i u većem dijelu svijeta, ljekari se zaklinju da neće ubiti, čak ni na zahtjev pacijenta. Ljekarska komora Srbije osuđuje eutanaziju kao lažno saosjećanje. Argument bola je varljiv: u Holandiji, gdje je eutanazija legalna, samo 4% slučajeva ima za razlog fizički bol. Većina obuhvata usamljenost, napuštenost ili strah od toga da se bude teret drugima.
U dobu razvijene palijativne njege, kada su lijekovi u stanju da otklone i najteži bol, zašto bi ubistvo bilo predstavljeno kao milost?
Oci Crkve uče da je smrt trenutak sagledavanja, pokajanja i pripreme za vaskrsenje. Bolest i smrtnost nas podsjećaju da zemaljski život nije vječan. Parafrazirajući riječi patrijarha Pavla – stradanje nas upućuje na dublji smisao postojanja.
Romantizovati smrt znači lišiti je istine, a žive lišiti prilike da vole one koji umiru – do samog kraja. Savremeno društvo propovijeda autonomiju, ali je ona izopačena kada se svede na individualizam. Život nije privatno vlasništvo kojim se može raspolagati kao robom; on je sveti dar koji je Bog povjerio čovjeku.
Prava sloboda nije u pravu da uništimo sami sebe, nego u sposobnosti da živimo odgovorno – u odnosu s drugima i sa Stvoriteljem. Naša kultura obožava mladost, udobnost i korist, a više nego ikad strahuje od smrti. Taj strah, paradoksalno, hrani kult eutanazije – oblik tanatolatrije, obožavanja same smrti.
Iz liberalnih uporišta Evrope i Sjeverne Amerike širi se pokret „smrti s dostojanstvom“, koji se više ne odnosi samo na terminalno bolesne, nego i na depresivne, onesposobljene i socijalno ranjive. Ono što počinje kao saosjećanje, pretvara se u dozvolu za kulturu smrti.
Eutanazija nije milost. To je obesčovječenje – svodenje ljudi na trošak ili teret, i poricanje svetosti života. Istinsko saosjećanje ne ubija – ono tješi, prati i voli do kraja.
Izazov pred nama je da obnovimo kulturu života: da ostanemo postojani pred lažnim humanizmom i da potvrdimo kako je svaki život, do svog Bogom datog kraja, dostojan časti, njege i ljubavi.
Moj autorski tekst o eutanaziji u prestižnom američkom konzervativnim magazinu. https://t.co/bzBDRGFlpn
— Sevastokrator (@Sevastokrator3) October 15, 2025
