Miloš Lalatović: Lice i naličje zapadnog sveta

Sigurno mnogi maštaju da odu u neku od zapadnih država. Visoki standard, dobro obrazovanje, obezbijeđena ljudska prava i slobode, gotovo sve savršeno. No, da li je zaista tako?

Kao primjer potpune suprotnosti svemu nabrojanom možemo uzeti Kanadu i grad Vankuver. Ova bogata država i grad sebi dozvoljavaju da ogromni dijelovi grada izgledaju kao iz horor filmova ili kao da je upravo završeno snimanje “Mad Max-a“.

Na velikim dijelovima grada na ulicama leže beskućnici

Naime, velikim dijelovima grada leže na ulicama beskućnici, koji su ili rođeni na ulici, znači problem nije od juče, postali su beskućnici kao zavisnici od psihoaktivnih supstanci ili mentalnih oboljenja, ali i drugih uzroka.

Šta je uzrokovalo zatvaranje velikih mentalnih ustanova?

Jedan od problema Vankuvera je i zatvaranje velikih mentalnih ustanova, krišom odvođenje ljudi iz njih na ulice. Veliki broj ozbiljnih psihičkih bolesnika završilo je kao beskućnici i zavisnici od droga, iako prije toga nikad nijesu konzumirali narkotike. Situacija je toliko uznemiravajuća, da čak ljudi nemaju čistu vodu za ,,fiks“, nego koriste onu iz bara sa ulice.

 Zadnjih decenija se pojavio sintetički opijat fentalin, koji je 20-100 puta jači od heroina. Dileri ga miješaju sa istim, pri tom se nikad ne zna koliki je procenat fentalina, gd‌je i vrlo mali dijelić više biva fatalan za zavisnike.

Delovanje neporofitnih organizacija po ulicama Vankuvera

Poslednjih godina po ulicama Vankuvera d‌jeluju neprofitne organizacije koje pružaju pomoć beskućnicima. Osnovani su i centri gd‌je zavisnici mogu dobiti čisti medicinski heroin, sterilne špriceve i igle, kao i čistu vodu. Čak u nekim mogu donijeti i svoju drogu i bezbjednije je koristiti nego na ulici. Ljudi se mogu okupati, naspavati, jesti. Za razliku od boravišta gd‌je su prije toga bili.

Problem su mentalni bolesnici. Zavisnici i obični beskućnici se mogu javiti sami, mentalni bolesnici najčešće odbijaju pomoć. Radi se o izuzetno izdržljivim ljudima. Kad su mokri roba se suši sama od sebe na njima samima, kad su gladni, mogu to učiniti samo kad imaju hranu, isto važi i za zavisnike.

Interesantno, da je ogroman broj ovih osoba domorodačkog porijekla. Recimo u Kanadi oni čine svega 3-5 odsto stanovništva, a beskućnika u Openhajmer parku bilo je oko 40 procenata istih. Zbog Kovida, ljudi iz ovog parka su izmješteni u druge d‌jelove grada, njih oko dvije hiljade, kako se ne bi zaraza širila, što je imalo za posledicu demonstracije njihovih komšija koji imaju kuće.

U objašnjenju zašto bogata država i grad poput Vankuvera ovako sebi nešto dozvoljavaju, zaposleni i neprofitnim organicijama koji pomažu beskućnicima kažu da se uzrok krije u mentalitetu zapadnih ljudi.

Bez obzira na sve centre za pomoć, situacija se pogoršava. Veliki problem predstavlja i smrt od predoziranja. Jedno vrijeme je svakodnevno u prosjeku umiralo dvoje ljudi od overdoza. Interesantna činjenica je da su ljudi na ulici često mnogo povezaniji nego oni sa kućama. Ako se predozira neko od njihovih, odmah zovu pomoć, dok su oni drugi prepušteni sami sebi, jer im najčešće nema ko pomoći.

Možda d‌jeluje čudno, ali beskućnici u Vankuveru su često i naosjećajnije osobe. Vrlo privrženi jedni drugima, iako potpuni stranci različitog porijekla. To je ono što se u ovim zajednicama često ne primjećuje. Ljubav.