Čitajući tekst gospodina Jovana Rukavine „Najbolji predstavnici pravne tradicije”, objavljen 26. oktobra u rubrici Među nama, mogu reći da se u potpunosti slažem s iznetim činjenicama i stavovima navedenim o eminentnim advokatima Anti Nobilu i Srđi Popoviću kao najboljim predstavnicima pravne tradicije u bivšoj SFRJ, a i u kasnijem periodu. Obojica su bili akteri sudskog postupka protiv ustaškog zločinca Andrije Artukovića, jedan kao tužilac, a drugi kao advokat odbrane okrivljenog. I sam gospodin Popović je priznao da je taj sudski postupak za njega bio „nepopularan” i odbranu nad ovim zlikovcem mogao je da temelji jedino na stavu koji je citirao gospodin Rukavina: „Stvar je u tome što se genocid ne radi u domaćoj radinosti, genocid vrše države, jer su to veliki poslovi. Tu je potrebna logistika, tu je potrebna organizacija, vreme, ljudi, sredstva; to pojedinci ne mogu da izvedu. To može da se izvede samo sa resursima jedne države… Kakvi pojedinci, nikakvi pojedinci to ne mogu, a pogotovo što vi znate da je to bio deo jedne politike…”
Ja bih odgovorio ili potvrdio da je upravo Artuković zajedno s Pavelićem bio glavni utemeljivač ustaške genocidne politike koja je sprovođena u NDH pod krilaticom „država, to sam ja”. Naime, nosioci i ideolozi ustaške politike u NDH, osim poglavnika Ante Pavelića, bili su i ministri vlade i zakonodavci ove monstruozne države: ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković, ministar pravosuđa Mirko Puk, ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak, predsednik zakonodavnog poverenstva Milovan Žanić, ministar gospodarstva Lovro Sušić, ministar spoljnih poslova Mladen Lorković, zapovjednik hrvatskog domobranstva Slavko Kvaternik… Oni su uredili i doneli sve genocidne zakone u toj državi i sa svojim ustašama ih sproveli u delo.
Ustaše su bile jedini politički činilac u NDH. Zavodile su poredak podoban totalitarnom režimu fašističke Italije i nacističke Nemačke. Ustaška vlast, (a među njima i Artuković) bez rezerve prihvata naci-fašističke principe: „jedan narod, jedna zemlja, jedan vođa”, te princip „više rase”. U skladu s tim, želeli su da stvore „čist hrvatski prostor”, na kojem će egzistirati „čista hrvatska nacija” pa shodno tome „očiste” taj prostor od drugih naroda (Srba, Jevreja i Roma) kako ne bi „zagađivali” arijevsku rasu, tj. „čistu hrvatsku naciju”. Još pre rata su Pavelić i Artuković u emigraciji zacrtali zadatke i ciljeve genocidnog ustaškog pokreta koje su odmah počeli da realizuju s proglašenjem NDH (10. aprila 1941), a to sve je sabrano u imperativu: rešiti jednom zasvagda „srpsko pitanje” u „državi Hrvata”, kao i pitanje drugih nedržavotvornih i nepolitičkih naroda u njoj. Tokom maja i juna 1941. ustaška vlast preduzima političko-propagandnu aktivnost da bi kod hrvatskog naroda stvorila raspoloženje i uverenje da Srbima, Jevrejima i Ciganima nema mesta u NDH, sa obrazloženjem da su to strani elementi koji su na hrvatske prostore došli sa turskim osvajačima, i to nakon krvavih borbi Hrvata s Turcima. Tada su i donete zakonske odredbe „o zabrani ćirilice”, „o rasnoj pripadnosti”, „o državljanstvu”, „o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda”, „o prijekim sudovima”, „o pokretnim prijekim sudovima”, „o zaštiti arijevske kulture hrvatskog naroda”, „o obaveznoj prijavi imetka Židova i Srba i njihovih preduzeća”, „o postupku sa imovinom osoba koje su napustile područje NDH”. Već 5. maja 1941 godine doneta je „Zakonska odredba o prelasku s jedne vjere na drugu”, koje su rezultat „misionarske” aktivnosti rimokatoličkog episkopata u NDH, na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Ova odredba određuje da sva lica koja prelaze u katoličku veru moraju dobiti odobrenje od ustaške vlasti, a načelno ustaške vlasti nisu bile za to da se Srbima izdaju potvrde za promenu vere, već su bili za njihovu likvidaciju ili proterivanje u Srbiju.
Među prvim zakonskim odredbama koje su postale temelj ustaškog kaznenog zakonodavstva ili, bolje reći – osnova za otvaranje koncentracionih logora širom Hrvatske i početak masovnih likvidacija Srba, Jevreja i Roma, jeste „Zakonska odredba za odbranu naroda i države”. Donesena je 17. aprila 1941, upravo na dan kad je i obrazovana prva vlada NDH. Ovu odredbu pisali su ministri Andrija Artuković i Mirko Puk, a verna je kopija austrougarskog zakonodavstva o prekim sudovima iz 1914. i 1915. godine i glasi: „Tko bilo na koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda, ili na bilo koji način ugrozio opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju, čini se krivim za zločinstvo veleizdaje.” U narednom članu predviđeno je da „sve one koji skrive za djelo veleizdaje ima stići kazna smrti”. Prema ovoj genocidnoj odredbi, svako je mogao biti osuđen za delo veleizdaje i likvidiran, a da uopšte nije bilo pravno definisano šta se smatra „veleizdajom”.
Na osnovu ove Artukovićeve i Pavelićeve zakonske odredbe o „veleizdaji” ustaše krenule su u masovno istrebljenje Srba, Jevreja i Roma na teritoriji NDH. Već u maju 1941. ustaški stožernik Viktor Gutić iz Banjaluke, na skupu ustaša u Sanskom Mostu pozivao je Hrvate i muslimane da odmah pristupe uništavanju i klanju Srba rečima: „Uništavajte ih gdje god ih sretnete, a blagoslov poglavnikov i moj su vam sigurni… Drumovi će poželjet Srbalja, al Srbalja više neće biti.” Iz ovoga se vidi da Andrija Artuković ima i ličnu krivicu kao pojedinac za izazivanje i realizaciju genocidnih radnji radi uništenja jedne nacionalne, etničke, rasne ili verske grupe, kao što su u ovom slučaju bili Srbi, Jevreji i Romi.
Miomir Garašanin,
Beograd
