Dokumentarni film „Kajmakčalan“ (By far Kaymakchalan, 2024) nas upoznaje sa onim o čemu smo malo ili najčešće nimalo znali ni mi ni Australijanci – o velikom broju australijskih dobrovoljaca koji su na različite načine pomagali srpskoj vojsci i stanovništu u toku Prvog svetskog rata. Bojan Pajić je u svojoj knjizi „Naši zaboravljeni dobrovoljci“ (Our Forgotten Volunteers), prema kojoj je snimljen ovaj film, u režiji Dragana Gavrilovića i Borisa Trbića i prema scenariju Bojana Pajića i Borisa Trbića, naveo kako ih je bilo oko 1500, uglavnom medicinskog i sanitetskog osoblja, ali i boraca, od kojih je poginulo više od šezdeset. Mi ovde zapravo uopšte nismo znali koliko je ovaj rat bio važan pa i potresan za ovu nama udaljenu zemlju, iako se nije odvijao na njihovom tlu, ali je odneo izuzetno mnogo žrtava među Australijancima koji se se borili u okviru vojnih snaga britanske vojske ili kao dobrovoljci, uključujući ne samo one angažovane na borbenim, nego i na humanitarnim zadacima.
Ali brojke i podaci, koliko god bili važni i neophodni, nisu ono što ovaj film čini izuzetnim, već doživljaj, emocija i smisao. Film pored podataka i svedočenja stručnjaka, donosi i snimke i fotografije sa terena, ali pre svega svedočenja potomaka australijskih dobrovoljaca, kao i nešto zapisanih svedočanstava samih predaka.
U današnjem vremenu cinizma i površnosti, najfascinantnije je koliko je tim ljudima važno sećanje na njihove pretke, koliko o njima emotivno i iskreno govore, sa kakvom pažnjom i pijetetom se odnose prema porodičnoj, ali i nacionalnoj istoriji. Film prikazuje žive, tople i interesantne ljude, koji govore o nečemu što im je važno, obradovani time što uopšte imaju priliku da o tome govore.
Film je dinamično i precizno pisan i režiran, sa odličnom fotografijom i ne samo ritmički i emotivno adekvatnom nego i veoma smislenom upotrebom muzike, bez praznog hoda i digresija, u odličnoj ravnoteži činjenica i emocija. On se obraća pre svega australijskoj i zapadnjačkoj publici (glavni pokrovitelji filma uostalom jesu australijski državni fondovi) i pravljen je tako da mogu da ga prate i dožive i oni koji malo ili ništa ne znaju o Srbiji i o ulozi naše zemlje u ovom ratu.

Naglašava se veličina stradanja našeg naroda, na koju i mi često zaboravljamo, ali i njegovo dostojanstvo kako u patnji i porazu, tako i u pobedi. Ali i hrabrost, požrtvovanost i otmenost nekih predaka današnjih stanovnika Australije, obdarenih vrlinama za koje volimo da mislimo kako su danas izgubljene, ali nas ovaj film uverava da ipak nisu, makar zbog istinskog ponosa kojim zrače oni ljudi koji u njemu govore o svojim precima.
Kako se ne bi izgubio u faktografiji, film naglašava lične priče određenog broja protagonista, naročito nikada brakom krunisanu ljubavnu priču između Australijanke koja je došla da nam pomogne i srpskog oficira. To sve film čini univerzalnim, ali i konkretnim na jedan duboko ljudski način, koji ne poznaje ni vremenske ni prostorne granice.
„Kajmakčalan“ je u tom smislu zapravo film o ljubavi, kako onoj muško-ženskoj, tako i o ljubavi prema svom narodu, svojim precima, ali i nekim potpuno nepoznatim ljudima koji se bore, pate i raduju se, jednom rečju – koji žive. Ovaj film sve te živote ujedinjene u jednom besprimernom istorijskom podvigu gotovo ikonički izvlači i oprisutnjuje iz magme vremenskog kovitlaca i istorijskog zaborava, tako da ih doživljavamo kao svoje prijatelje, savremenike, saborce. Saborce u jednom svečovečanskom delu ljubavi, iznad svih ideologija i prolaznih istorijskih mena.